Blentoven Zenica

111 joj je godina tek

noreply@blogger.com (blentoven) — Thu, 12 Apr 2012 04:15:00 +0000

Kada bi vas neko pitao koja je najstarija škola u Zenici, vrlo vjerovatno ne bi znali tačan odgovor. Da se pravim pametan i ne ide jer sam i sam to saznao prije neki dan.

Prolazio sam pored Osnovne škole “Miroslav Krleža” (za starije Zeničane će to uvijek ostati O.Š. “Sestre Ditrich”) i vidio da se ispred škole nešto događa, neko slavlje. Zapitah jednog profesora kojeg poznajem o čemu je riječ a on odgovori da se slavi 111-ti rođendan ove škole. Ostao sam zabezeknut jer ni sanjao nisam da je ta škola toliko stara.

Naime 1901. godine Austrougarska vlast je otvorila “djevojačku školu“ nekih dvadesetak metara od pozicije koju danas zauzima sadašnja zgrada a nakon drugog svjetskog rata se škola preselila na današnju lokaciju. Ova škola ima i svoju podružnicu, školu u Čajdrašu koja se zove istim imenom i predaju uglavnom nastavnici koji su radili ili još uvijek rade u O.Š. “Miroslav Krleža”.

Zanimljivo je koliko imam intenzivna sjećanja na dane kada nam uspomene i nisu značile Bog zna šta, kada smo kao razigrana dječurlija skakali po školskom dvorištu lišeni svih problema koje odrastanje nosi sa sobom. Mnogo se bolje sjećam te škole nego srednje koju sam završio kasnije. Sve sposobnosti koje imam naučio sam u toj školi. Kažu da ih čovjek nadogradi u srednjoj ali to kod mene i nije slučaj. Ok, popune se neke praznine ali ona osnovna materija koja vam treba za život se stekne u osnovnoj školi.

Do dana današnjeg mi nije jasno zašto su “pametne gradske glavešine” promijenile ime ovoj školi. Nemam ja ništa protiv Miroslava Krleže ali u Jasenovcu streljane sestre Ditrich su po meni više zaslužile da se škola zove po njima. Ako ništa drugo bile su Zeničanke kojima bi se građani ovog grada trebali ponositi.

Ovu školu su završili mnogi poznati Zeničani: Zdenko Botić (priznati glumac riječkog HNK, prvi Zeničanin koji je završio dramsku akademiju), onaj “faraon” Semir Osmanagić, košarkaši Emir Mutapčić i Dževad Alihodžić, posljednja zenička missica u SFRJ Dinka Delić, kompozitor Asmir Spahić – Spaha, Edin Džananović “Karamazov” i mnogi drugi čija mi imena trenutno ne padaju na pamet.

Znam za mnoge koji su stanovali u mom komšiluku i patili što nisu išli u IGK ili neku drugu školu koja je u centru grada, ali ja sam oduvijek bio ponosan što sam išao baš u ovu školu!

Sretan vam rođendan od srca!
Vaš učenik

Tabaković Haris (1968 – 2011)

noreply@blogger.com (blentoven) — Thu, 13 Oct 2011 14:43:00 +0000

Ljudi na ovim prostorima imaju običaj reći da je smrt kao kragna na košulji s kojom živiš čitav život.

Iz godine u godinu sve češće smo svjedoci kako umiru mladi ljudi, a posebno je bolno kada umre neko koga znaš skoro čitav život. Sinoć je oko ponoći prestalo da kuca bolešću izmučeno srce jednog od takvih ljudi, Harisa Tabakovića.

Cijeli svoj život je proveo u čaršiji gdje je i rođen i gdje mu je bila i obiteljska urarska radnja. Kuća i radnja Tabakovića su bili na mjestu današnje Stare čaršije i generacije mladih koji se kafe pili u “Žiletu” su se vremenski orijentisali po velikom satu koji je bio okačen u izlogu te radnje. Kada je srušena ta radnja Harisov otac, rahmetli Fadil, je dobio u zamjenu za nju jednu malu radnju direktno preko puta, smještenu tik uz poznati frizerski salon “Pod lipom”. Kada je Fadil umro njegov zanat je nastavio mladi Haris ali obzirom na novo doba u kojem se satovi sve rjeđe popravljaju, a češće zamjenjuju novim, jeftinijim, on je odlučio da otvori kafić. Nazvao ga je “T-caffe”.

Iako je lokal imao kvadrata toliko da je zimi i sa pet gostiju gužva u njemu taj caffe je postao odmah omiljen među zeničkom rajom. Usudio bih se reći da je to jedini lokal koji je po nekoj inerciji nastavio tamo gdje je “Žilet” stao. Nedugo zatim Haris je počeo osjećati tegobe i bolove u leđima. Svi smo mislili da je to neka od povreda koju je dobio na rekreaciji na koju je često išao sa svojom rajom. Nakon toga umire i jedan od njegovih najvećih prijatelja, Senad Šestić, a Harisovo stanje se rapidno pogoršava. Išao je na preglede u Tuzlu, Dubrovnik, Zagreb, i na još nekoliko mjesta, ali ta rijetka bolest ga je svakim danom objedala i bio je fizički sve slabiji. Zadnjih godinu i pol je već bio prikovan za postelju i u jako rijetkim trenucima je sa svojim prijateljima smogao snage da nakratko izađe iz kuće. Prije nekih petnest dana je posljednji put izašao, mada već nije imao snage ni da priča, ali morao je još jednom da vidi svoju čaršiju.

Cijeli život je proveo uz satove ali na žalost njegov životni sat je bio jako kratko navijen i ostavio je nas sve duboko ožalošćenim u 44-oj godini života.

Ako je istina da postoji raj ili dženet onda je Haris već sigurno tamo i sa svojim starim prijateljem Šestom mjerka neku livadu na kojoj će razbaciti fudbal.

Počivaj u miru, majstore moj!

Josip Dujmović – čovjek koji je mene i mnoge Zeničane inficirao rockom

noreply@blogger.com (blentoven) — Thu, 08 Sep 2011 04:51:00 +0000

Zavolio sam knige čitajući Mešu i njegovu „Tvrđavu“ , film gledajući Fellinijeve uratke a ko zna da li bih sada slušao Cece i Brene da nije bilo čovjeka koji se zove Josip Dujmović. On je definitivno uticao na to da se muzički opredijelim i definiram kao neko ko voli rock muziku.

Rođen u Zenici sredinom pedesetih godina u ranoj mladosti je bio više sklon sportu i bio je jedan od talentiranijih mlađih odbojkaša u BiH. Čak i tada je volio slušati rock i posredstvom nekih ljudi koji su živjeli u Hamburgu dolazio je do raritetnih izdanja svjetske diskografije. Na studij književnosti u Zagrebu odlazi 1973. i studirao je do 1976. godine kada se zajedno sa budućom (a Boga mi i sadašnjom suprugom Vesnom) vraća u rodni grad.

Obzirom da je i u Zagrebu volontirao i odrađivao pripravnički staž u „Večernjem listu“ logičnim slijedom pronalazi posao u „Našoj riječi“. Danas jako često apostrofira „personality“ nekadašnjeg urednika Ivice Milešića koji je donekle i uticao na njegov daljnji razvoj kao novinara i čovjeka uopšte. Tih godina su „Naša riječ“ i „Radio Zenica“ tvorile jedno preduzeće i dolaskom mladog direktora naprednih shvatanja, Paneta Škrbića, Josip je zbog specifičnosti glasa i široke elokvencije prebačen na radio. O trošku preduzeća je poslan na kratko usavršavanje na beogradski radio „Studio B“ koji je tih godina bio najnapredniji u državi. Mladi Josip je bio posebno oduševljen jutarnjim programom koji je vodio Duško Radović i noćnim programom koji je vodio tada poznati Marko Janković. Došao je u Zenicu sa idejom da napravi jutarnji program koji bi ličio na „Dobro jutro, Beograde“ kontakt emisijom koju je vodio pokojni Duško Radović. Novi direktor mu je to dopustio i ubrzo je to postala jedna od najslušanijih emisija na zeničkom radiju. Tadašnje rukovodstvo je zamolio da mu puste da radi i jednu emisiju posvećenu rock muzici. Tada je nastala famozna emisija koje se generacije još uvijek sjećaju – „Nedeljne vibracije“. Sve džinglove a čak i nekoliko emisija je Josip snimio u prostorijama „Studija B“ u Beogradu gdje je 1979. služio i vojsku.

Nedugo nakon toga, svjestan da je zenička publika gladna rock’n rolla odlučio je da zamoli uredništvo da mu dopuste da napravi „Noćni program“, prvu kontakt emisiju tog tipa na BH prostorima. Bum koji je ta emisija doživjela naš grad nije upamtio. „Libertas“, lokalni kafić koji se nalazio udaljen nekih desetak metara od „Radio Zenice“ je bio poluprazan kada sa emitovanjem počne noćni program. Ja sam lično znao trčati kući da bih slušao muziku koju si mogao čuti jedino na radiju jer se tada do ploča jako teško dolazilo.

Za petnaesti rođendan „Radio Zenice“ organizovan je i „Rock maraton“ koji je Josip uredio i vodio te realizirao sa tadašnjim stalnim saradnikom, toncem a sada uspješnim organizatorom velikih koncerata, Tomislavom Kašljevićem. Emisija je trajala mislim negdje oko 55 sati i njih dvojicu je nakon tog maratona dočekalo dvjestotinjak ljudi ispred zgrade tadašnjeg radija.

Josip je mnogo toga ostavio iza sebe ali mislim da će ga Zeničani najviše pamtiti po koncertima koji su se održavali na dan osnivanja „Radio Zenice“, a počeli su na deseti rođendan 1979. godine. Te godine je Josip bio u vojsci u Beogradu ali je koordinirao organizacijom i on je najzaslužniji što su ti koncerti postali tradicionalni i jedini rock festivali u Jugoslaviji nakon „Boom festivala“ koji su se prestali održavati 1978. godine. Kada sam ga pitao ima li uvid ko je sve učestvovao na tim koncertima on mi je rekao da je lakše reći da nisu učestvovali samo „Azra“, „Bijelo dugme“ i „Parni valjak“. Sve ostale grupe jesu. Među kuriozitete spada i to da je „Riblja čorba“, koja se prometnula u jednu od najznačajnijih grupa u bivšoj državi, svoj prvi veliki koncert imala baš na prvom rođendanu „Radio Zenice“ u junu 1979. a njihov prvi album je izašao tek tri mjeseca poslije.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Josip se okreće video industriji i sa prijateljom Nedžadom Galijaševićem otvara preduzeće „Tropik“ koje je bilo prvo privatno preduzeće koje se bavilo video izdavaštvom u Bosni i Hercegovini.
Da bi zaokružio neku rock cjelinu, nakon pisanja u novinama i radio voditeljstva Josip je prije nekoliko godina krenuo u jedan ogroman pothvat. Počeo je pisati antologiju popularne muzike na balkanskim prostorima u periodu od 1901-2001 godine i ovih dana ju je i završio. U toj knjizi će biti obuhvaćeni svi detalji o popularnoj muzici koja se slušala na ovim prostorima. Nazvana je „Doživjeti stotu“ a ja ne sumnjam u kvalitet pisane riječi jer ju je pisao jedan od najvećih autoriteta kada je pop i rock muzika u pitanju. Ne znam za vas ali ja jako nestrpljivo iščekujem da pročitam tu knjigu jer sam u razgovoru sa Josipom doznao mnogo stvari koje nisam znao.

Iz godine u godinu je sve manje ljudi koji slušaju isključivo rock ali za te svojevrsne „dinosaure“ Josip je otvorio „Hard rock caffe“ u obiteljskoj kući svoje supruge u samom centru grada i nerijetko ga možete vidjeti u šetnji sa unučićima i djecom. Svaki put kada čujem njegov specifični glas pojavi mi se neka pozitivna jeza i vrati mi film na neke bolje dane kada smo noći i noći provodili uz radio prijemnike željno iščekujući muzičke novitete.

Jako mali broj ljudi je tako dugo ostao u vezi sa rock scenom kao Josip Dujmović i zbog toga, a i zbog svega što je uradio za naš grad mi, Zeničani, treba da budemo ponosni na njega.

Ne znam za druge ali u svoje ime moram reći jedno veliko „Hvala majstore, za svo rock obrazovanje koje si nam godinama davao!“

Jubilej vrijedan pažnje

noreply@blogger.com (blentoven) — Sat, 30 Jul 2011 18:20:00 +0000

Kao da je bilo jučer kada me prijatelj, Kerim Sačak, pozvao da pravim društvo njemu i njegovoj ženi na kvizu u kuglani. Ja, koji sam uvijek bio željan znanja i volio izazove svake vrste, nisam ni sekundu razmišljao. Ne moram vam ni pričati da su me kupili svojom pozitivnom energijom i fantastičnom atmosferom. Na okupu sam vidio toliko dobrih ljudi kao rijetko kada na jednom mjestu.

Bilo je tu mladih, tek svršenih školaraca, a Boga mi i nas malo starijih koji se škole kao kroz maglu sjećamo. Svi ti divni ljudi su se takmičili sa takvim žarom kao da je ispred njih T.F. i pitanja bar za milijun kuna. Redale su se pobjede ekipa: “Unbelievable”, “Braniac”, “Otkud vi ovdje”, “Vitezovi”… ali moram naglasiti da je naša ekipa (“Nismo bili na tom času”) bila među najuspješnijim dok je kviz bio u kuglani.

Kviz se kasnije preselio u “Club 072″ i tamo su došli „neki novi klinci“. Prije svega tu mislim na ekipe koje su obilježile drugu polovinu postojanja ove omiljene zeničke razbibrige: “Babinci” (koji su često mijenjali imena ) i naravno vječiti pobjednici, ekipa “ZPO”. Bilo je tu još „starosjedioca“ poput “Kokuza”, “Halo Bing kako brat”, “Džins”, “Mamurluk”, “Tehnološki višak” i mnogi drugi koje bih zamolio da mi ne zamjere što ih nisam spomenuo jer je kroz ovaj kviz stvarno prošlo toliko ekipa da bih morao kuckati cijeli dan da ih sve nabrojim. Mislim da su čak i sami organizatori iznenađeni stalnim „novoregrutovanim ekipama“ koje dolaze iz kola u kolo što bi trebalo značiti da je budućnost ovog kviza izvjesna bar u narednih deset godina.
Žalosno je što opštinske i kantonalne vlasti nisu nikada primijetile i adekvatno podržale ovo okupljanje mladih ljudi jer po mom skromnom mišljenju ovakav način zabave je mnogo svrsishodniji i učinkovitiji od mnogih akcija za mlade koje je ova vlast obilato pumpala lovom iz gradskog proračuna. Mladi su na jednom mjestu na kojem uče i takmiče se i Edo i Seno su pokazali svima da kafić ne mora prvenstveno biti mjesto koje štetno utiče na mlade ljude. Da su čelni ljudi iz opštine bili na ovom stotom, jubilarnom kvizu, vjerojatno bi bili postiđeni, ako ih još išta može zastidjeti.

Seno i Edo su napravili jednu sjajnu feštu potpomognuti brojnim sponzorima i prijateljima kviza i nagradili su sve takmičare, a ovog puta je bilo 32 ekipe. Mnogo sredstava su izdvojili iz svojih džepova te pokazali svoju altruističku stranu u najboljem svjetlu. Ne moram naglašavati da su sve sponzore sami prikupili i uložili mnogo truda i vremena da bi sve igledalo besprijekorno. Ovo je bio prvi kviz u kojem nije bilo toliko natjecateljskog duha i mislim da su svi prezadovoljni izašli iz “Cluba 072″ noseći slike za uspomenu sa ovog događaja kojeg će svi zasigurno upamtiti.

Počeo sam ovaj kviz pratiti još dok sam pisao samo Blentovena a nastavio sam to raditi na ovom našem portalu. Ovog puta se zaklinjem da ću ih pratiti sve dok ovaj naš magazin bude postojao. Namjerno nisam napisao dok traje “Edoteka” jer sam siguran da će ona trajati još jako, jako dugo. Jedna gerneracija srednjoškolaca je još malo pa teoretski mogla učestvovati u “Edoteci” od prvog dana do mature. Nadam se da će trajati bar dok ta imaginarna generacija ne završi fakultet.

U ime svih nas koji smo uvijek znali gdje ćemo otići četvrtkom uvečer i odlično se zabaviti jedno ogromno HVALA upućujemo Edinu Sinanoviću i Senadu Džaniću. To je još najmanje što možemo učiniti…

Luda kuća

noreply@blogger.com (blentoven) — Mon, 09 May 2011 12:17:00 +0000

Danima već slušam razne ljude koji pretresaju svakojake priče uz jutarnju kaficu. Naglašavam da su to ljudi različitih profila, radnici, studenti, šaneri i veliki broj nezaposlenih. U zemlji u kojoj radnici nemaju skoro nikakava prava, gdje im plate kasne i po nekoliko sedmica oni raspravljaju da li je Osama Bin Laden ubijen ili je to nekakva CIA-ina igra.

Svakodnevno se po medijima provlače domaće afere i problemi ali to njih ne dira. Lakše je bistiriti svjetske nebuloze i misterije nego pričati o onome što je maltene u njihovoj avliji. Jedna od omiljenih tema im je i trakavica oko ustrojstva u nogometnom savezu države a to što nemamo formiranu vladu već devet mjeseci nikog nije briga. Bitno je da li će u foteljama sjediti i dalje Sulejman Čolaković ili neko drugi, a da li će zemlja otići u helać, nikog nije briga.

Shvatam da kafana i nije mjesto za ozbiljnije teme ali nikako ne mogu shvatiti da je bitnije ko je bio grublji na lokalnom derbiju između Čelika i Želje nego to što pezioneri nisu imali para ni kokoš da okrenu za Prvi maj jer je penzija došla sedam dana kasnije. Nikog ne dodiruje lokalna ni politička a ni ekonomska situacija. U toku je nekoliko štrajkova ali to nikome nije zanimljivo čak i da pomene u razgovoru.

Svi se ograničavaju na tračeve i trivijalne stvari poput priča o vlasniku lokalne firme za prodaju nekretnina koji je zavrnuo nekoliko ljudi i pobjegao iz grada. OK, i ja sam za to da se taj pronađe i kazni ali nije mi jasno kako niko ne priča o tome šta nam rade čelni ljudi grada, kantona ili države. Oni klepaju mnogo veće cifre i financijski ubijaju mnogo, mnogo više ljudi. Osim toga, baš takvi kakvi su omogućili su postojanje ljudi poput njega, jer običan čovjek nije zaštićen ni na koji način a i kad mu se desi belaj nema kome da se obrati za pomoć.

Nakon onih nekoliko propalih protestnih mitinga tek mi je sada jasnije o čemu se radi. Letargija koja se uvukla u ljude koji sjede i čekaju da im se stvari poboljšaju same od sebe je u zadnjih godinu dana kulminirala i poprimila nestvarne dimenzije. Razumijem one koji su zaposleni u nekoj firmi na državnoj sisi jer oni i da im nešto smeta ne smiju polemisati javno da ne bi izgubili posao ali masa je nezaposlenih koji i dalje sjede i pričaju o nogometu i čekaju neki dar s neba.

Ponekad mi Zenica izgleda kao da su vrata od psiihijatrije ostala širom otvorena. Doduše možda ni ja nisam u redu kada mi sve ovo smeta…

Srce grada Zenice

noreply@blogger.com (blentoven) — Tue, 01 Mar 2011 16:11:00 +0000

Već mjesecima trpim pridike od ljudi kada poredim vremena od prije rata i ova današnja u kojima jedva sastavljamo kraj s krajem. Na sam Dan nezavisnosti drage nam države sam krenuo na jutarnju kaficu i za oko su mi zapala stakla radnje koja se nalazi na staroj pijaci. Kao i mnoga druga u okolini izlijepljena su krep papirom sa vidljivo istaknutim natpisom „Izdaje se“. Nije mi đavo dao mira pa sam krenuo brojati prazne prostore u dijelu grada koji se nekada zvao Stara čaršija. Na potezu od Kamenog mosta do robne kuće nabrojao sam ih 29.

Devedesete godine se suhim zlatom plaćao poslovni prostor u ovoj zoni, čak se ni garaže nisu mogle pronaći, a sada gazde lokala kume i mole nekoga da ih iznajmi, često po bagatelnim cijenama. Zjape prazne i kuće koje su vijekovima imale nekakav obrt u svojim prostorima. Na slikama možete vidjeti Šestića kuću u kojoj su donedavno bili kafići Porto i Papagaj a nekada davno i urarska radnja. Do njih je zatvorena i slastičarna Specijal a ZOO hoby koji je smješten u Zildžića kuću ne radi već odavno. Nekadašnje Slatko čoše takođe zjapi prazno a nedavno smo pisali i o kovačkoj radnji rahmetli „Laufera“ koja je u vlasništvu porodice Skopljak više od sto dvadeset godina. I na njoj stoji natpis da se prodaje ili izdaje.

Mislim da nema Zeničanina starijeg od dvadeset godina koji se nije bar jednom ošišao u frizerskom salonu „pod lipom“. E vala, ko se šišao, šišao se, jer je i ta najstarija frizerska radnja u čaršiji zatvorena. Sa donje strane ulice, pored muzeja ostalo je samo nekolicina radnji koje izgledaju jako neuredno (izuzetak je par frizerskih salona) ali zanatlija po kom se taj dio grada tako izvao nema ni za lijeka (opet su izuzeci frizerski saloni ako to spada u zanatlije). Devedestih godina su tu bili krojači, tapetari, tašnari i firmopisci. Sada ih više nema. Nekom genijalcu je pala na pamet ideja da se izgradi namjenski zanatski centar koji sada prije liči na konjušnicu nego na urbani sklop poslovnih prostora, što mu je bila namjena.

Svi gradovi na svijetu (posebno u Bosni) čuvaju svoju staru gradsku jezgru i oko starih kuća i zanata prave turističke atrakcije, samo kod nas se to sistematski uništava. Ako je „Stara čaršija“ bila srce Zenice onda moramo biti svjesni da imamo velikih srčanih problema jer je ova vlast napravila „pejsmejker“ grada na Kamberovića polju. Izgleda da je došao pokvaren, kao da su mu prebrzo iscurile baterije.

P.S. Napomena za sve one koji se pitaju zašto ovako rijetko pišem - moje tekstove možete čitati i na www.zenica-online.com - mom internet magazinu

2010 sumarum

noreply@blogger.com (blentoven) — Tue, 04 Jan 2011 16:35:00 +0000

Ovih dana smo svjedoci brojnih sumiranja protekle godine pa sam se i ja odlučio pokušati sagledati šta smo ostavili iza sebe.

Zenica je u prošloj godini prošla kroz jedno od najcrnjih razdoblja od drugog svjetskog rata naovamo. Broj nezaposlenih se povećavao iz mjeseca u mjesec a samim tim i broj socijalno ugroženih osoba. Redovi pred narodnom kuhinjom su sve veći a penzioneri su mi i dalje najveći fenomen. Sedamdeset procenata penzionera prima minimalnu penziju od nepunih tristo maraka a uvijek su prvi u redovima za plaćanje komunalija. Na sudovima su hiljade i hiljade građana koji se tuženi zbog neizmirenih obaveza prema grijanju, telekomu ili komunalnom preduzeću ALBI. Grijanje nam je preskupo ali ni po jada, od šest mjeseci minimalno mjesec dana ne rade zbog raznih kvarova. ALBA nas guli svakog mjeseca a ulaganja su im minimalna. Još uvijek rabe stare i prepravljene Komradove kamione. O telekomu ne bih trošio riječi jer i mala djeca znaju da situacija u kojoj oni imaju monopol dozvoljava da nas deru k’o mlade majmune.

Sve bi to bilo u redu da nemamo i opštinsko rukovodstvo koje je u prošloj godini baš nabacilo sedlo na građane i junački nas zajahalo. Bisera prvog čovjeka opštine i njegovih suradnika je bilo toliko da se mogla jedna podugačka ogrlica napraviti. Počelo je sa ugovorom o termoelektrani sa firmom KTG koju vodi čovjek koji ima zabranu ulaska u desetak država, Brankom Montenegrom (nekada se prezivao Crnogorac). Cijelu godinu smo bili taoci napuštenih pasa koji su zagospodarili svim važnijim ulicama u gradu. Gradski oci su obećali izgraditi azil za napuštene pse ali kako stvari stoje to se neće riješiti ni za par godina. Zato je užurbano aktualizirana izgradnja GGM-a (glavne gradske magistrale) i siguran sam da će se ona početi graditi za mandata ovog nam gradonačenika jer se tu vrti ogromna lova a zna se – gdje je velika trpeza mrvice padaju na sve strane. A da ne pričamo koliko nam je ta magistrala uopće i potrebna. Koliko sam ja upoznat gužve u sabraćaju se stvaraju na mjestima koje GGM neće ni dodirnuti. Sam kraj godine je obilježila vrhunska mudrost naših čelnih ljudi da preimenuju (po četvrti put) naš bulevar i da mu daju ime „zaslužnog“ nam gradonačelnika Eshera Eze Arnautovića.

O lošim stvarima bi se dalo pisati danima ali neću da mi čitav osvrt bude u crnim tonovima.

Prethodnu godinu su obilježile brojne akcije u sakupljanju novca za liječenje našeg mladog sugrađanina Kenana Kremića. Moram pohvaliti skupinu entuzijasta koji su organizirali brojne manifestacije ali i građane koji su se odazvali dajući svoj doprinos. Iskreno, ja sam bio pozitivno iznenađen odazivom ljudi jer je to rijetkost u ovim vremenima kada se svako o sebi zabavio. U prošloj godini su se građani navikavali na kino nakon dvadesetak godina. Ljudi su se malo odvikli od tog načina zabave ali polako i to dolazi na svoje mjesto. Dobili smo i novog direktora pozoišta koji je bar na početku pokazao da možemo očekivati neke nove vjetrove u tom našem hramu kulture. Naš renomirani pisac Selvedin Avdić je izbacio roman “Sedam strahova” i s njim je ušao u konkurenciju za roman godine u skor

o svim balkanskim zemljama. Pobrao je brojne nagrade i dobre kritike za taj roman.

Prošla godina je bila i godina afirmacije nekih mladih Zeničana. Ivan Jelić je održao dva koncerta za pamćenje u BNP-u a naša sugrađanka, mlada glumica Alma Terzić je odglumila nekoliko značajnih uloga i dobila ulogu u novom filmu Angeline Jolie. U sportu smo dobili mladu Pašu Šehić koja je postigla izuzetne rezultate u bacanju kladiva i vlasnica je juniorskog i seniorskog rekorda u toj disciplini.

Sport nam je u prošloj godini bio grozan. Fudbaleri Čelika su ponovno u zadnjim kolima izborili opstanak u premier ligi dok su rukometaši ispali odmah nakon ulaska u društvo najboljih. Košarkaši su u velikim financijskim problemima dali maksimum od onoga što su mogli dati.

Bilo je tu još mnogo stvari koje bi se trebale spomenuti ali mnogo je više onih ružnih pa ih ne bih sada spominjao nego Vam svima želim mnogo sretniju 2011-u. Skoro sam siguran da bi i trebala biti jer gora od predhodne teško može biti.

Mrzim mržnju

noreply@blogger.com (blentoven) — Thu, 18 Nov 2010 17:05:00 +0000

Ovih dana je Mediha napisala fantastičan tekst o ljudima u Zenici i njihovom animozitetu prema „dijaspori“. Potpisujem svaku njenu napisanu riječ ali moram napisati tekst da bih pokazao da nije to usamljen slučaj.

Mržnje i zavisti se nakupilo u našim ljudima u zabrinjavajućoj mjeri. Mrze se „Šapa“ i oni koje ne vole pse, mrze se rokeri i turbofolkeri, mrze se tzv. „stari Zeničani“ i oni koji su doselili u ratu a svi zajedno mrze „Babince“... I dalo bi se nabrajati još mnogo toga ali mi se ne da da vas zamaram.

Nekad davno sam pisao (još dok sam bio Blentoven) o animozitetu naših ljudi naspram ljudi koji su postigli nešto u životu. Jedan moj prijatelj je davno rekao da bi volio da uspije u životu ali da to ne bude ono, previše, jer bi ga odmah proglasili nafurnaim, papkom, pederom ili šta ti ja znam čime već. Sjećam se kada je za miss BiH proglašena Alisa Šišić, odmah su počele priče o njoj. Te nije dovoljno lijepa, te nije podobna, pa onda ona frka sa slikama i odjednom smo se počeli stiditi djevojke koja je imala „certifikat“ da je najljepša u državi. Slična stvar se događala i sa Danijelom Vinš i ,nekada davno, sa Dinkom Delić. Uglavnom uvijek je bilo ljepših i uspjeh tih djevojaka je bio pripisan pukoj sreći ili nekom povolljnom političkom momentu. Neki drugi gradovi bi bili ponosni na svoje ljepotice ali ne, mi svakoj pronađemo manu.

Uspješni sporisti su takođe bili na meti čaršijskih priča i tračeva. Sjećam se kakva je frka bila za Elvirom Bolićem. U Turskoj je imao satus božanstva, u Sarajevu je posmatran sa divljenjem ali kod nas je svako imao neku primitivnu primjedbu i neku priču koja bi ukaljala njegovo ime. U Sarajevu ljudi ustaju kada se spomene ime pokojnog Haseta Ferhatovića a kod nas jedan Alojz Renić ne može ući na utakmicu jer ga ni redari ne prepoznaju. Svi se furaju na nekakvu tradiciju koja je istini za volju skoro nikakva, a niko da pokrene neku incijativu da podržimo ljude koji su vrijedili ili još uvijek vrijede u ovom gradu.

Ovih dana na nekim internet forumima je posebno aktualna prepiska između aktivistica udruženja za zaštitu životinja Šapa sa ljudima koji ne dijele njihov stav. Ja se nisam htio nikako uljučivati u raspravu jer pse volim ali kao Zeničanin sam svjestan alarmantne situacije koja je sada u našem gradu. Pasa ima stvarno mnogo i počesto postanu agresivni. Poštujem rad djevojaka iz udruženja ali im jako zamjerim što ne poštuju tuđe mišljenje i postale su agresivne skoro kao i njihovi štićenici. Zamjeram ljudima koji napadaju Šapu jer su totalno promašili mjesto gdje će kukati na velik broj agresivnih pasa lutalica jer ovo udruženje nešto radi ali ne rade oni koji bi se za naš grad trebali brinuti i koji primaju plaće za to. Po meni je glavni krivac stanja u gradu kabinet načelnika i čitava bulumenta ljudi koji ga okružuje jer su oni ti koji bi trebali riješavati problem. Ovih dana je nekako IN napadati Šapu pa to mnogi po inerciji čine. Kao što rekoh ja im zamjeram samo pomanjkanje takta u korespodenciji i ništa više.

Ovih nekoliko primjera koje sam nabrojao su samo kap u moru ali su prvi koji su mi pali na pamet kada sam htio pokazati koliko su naši ljudi zavidni i nerijetko spremni da mrze. Naravno da nisu svi takvi ali je ta mržnja toliko preplavila ovaj grad da je rijetkost da neke ljepše emocije isplivaju na površinu.

Modno onesviješten narod

noreply@blogger.com (blentoven) — Sat, 16 Oct 2010 18:43:00 +0000

U poplavi novonastalih i bezveznih zanimanja jedno mi se posebno ističe po svojoj gluposti - modni stilist. Nije mi jasno čemu služe ti ljudi a posebno mi nije jasno kako se stiče to zvanje. U susjednim državama ih ima nekoliko i svi imaju prefiks „modni“ - Guru, Mačak i šta sve ne još. Koliko sam ja shvatio oni daju savjete o oblačenju i imaju mogućnosti da pljuju po tuđim odabirima odjeće. Obzirom da se ja prezivam Vučak, što jako podsjeća na ono mačak, ja ću danas da budem modni stilist i da recikliram oblačenje naših sugrađana. Kada oni mogu svakodnevno i za velike pare onda mogu i ja bar jednom, za džaba, kako sam i navikao.

Jednom davno mi je u posjetu došao prijatelj iz Splita i ostao oduševljen ljepotom naših djevojaka. Kompliment dobija na težini kada znamo da su svi skoro jednoglasni u zaključku da Split ima najljepše žene u regiji. Jedina primjedba mu je bila na oblačenje naših djevojaka. Do tada nisam obraćao pažnju na to ali nakon njegove konstatacije to radim redovno. Kod nas se djevojke oblače po principu "copy-paste". Zadnjih nekoliko godina su u modi "pinkuše", djevojke koje kopiraju zvjezde koje možemo vidjeti na toj TV postaji. Ako je plavo ove sezone IN onda ćete sresti more plavih djevojaka a ako je u modi crna kosa onda vam se čini da ste ušli u onaj film "Adams family". Obzirom da brinete i nisu u modi jedva da i primjetim neku koja prođe sa tom bojom kose. Prirodna boja, ne daj Bože...

Oblačenje je posebna priča. Poznato je da živimo u gradu "dupljaka" pa je u skladu s tim i oblačenje u našem gradu. Ok, finansijska situacija nam je grozna pa će neko reći da nam to daje osnovne smjernice pri kupovini. Ja se ne slažem s time. U gradu postoji nekoliko radnji Azel France koje nude izuzetno lijepu odjeću po jako prihvatljivim cijenama ali ne, nemaju neku poznatu markicu. Bolje je kupiti Guci (da, samo jedno C) ili Armanni jer je to IN, nego obući se jeftino a lijepo. Pijaca i neki butici stvaraju vojske modnih klonova. Jedan prijatelj, koji je vlasnik butika, mi je na upit gdje da kupim farmerke rekao da je najbolje da to uradim na pijaci. Na moj začuđen pogled mi je rekao da je to jedini način da budem suguran da me niko nije prevario. Kaže da se čak i u Varteksu pronađu "divče" Leviske.

Ne mogu a da se ne sjetim prijeratnih vremena kada smo bili osuđeni na nekoliko radnji u kojim smo mogli kupiti garderobu ali su se ljudi odijevali sa više mašte. Bilo je tu i freakova poput famoznog Nebojše Mirkovića Lale. Mnogi stariji Zeničani koji budu čitali ovaj post će se sjetiti tog momka koji je uvijek bio skockan k'o da je friško iz Voguea ispao. Taj ni smeće nije išao baciti ako na njemu nije Lacoste majica ili neki sličan fancy artikl. Svi prvi šaneri u Zenici su na njemu zaradili more para. Bio je iz dobrostojeće porodice i nije mu bilo teško dati pare za firmiranu odjeću.

Zenički šaneri su posebna priča. Uvijek su imali tih firmiranih odjevnih predmeta ali ne daj Bože to obući na normalan način. Boje su znali upariti tako da ti bukvalno dođe muka kada ih pogledaš. Mislim da je tih godina jedino Miranu (sinu Lutve vulkanizera) bilo normalno vidjeti ih jer je on jedini daltonist kojeg poznam u našem gradu. Jedan od njih se jednom obukao u crvene cipele, žute hlače i zelenu majicu tako da mi je ličio na zastavu jedne od afričkih država. Da se našao negdje u džungli mislim da bi ga gađali misleći da je nekakav egzotični papagaj. Posebna priča su bile njihove trenirke, obavezno zadignute do koljena da bi se mogle vidjeti možebitne tetovaže. Nekada se pred "Žiletom" moglo vidjeti i dvadesetak tako obučenih momaka.

Danas je situacija malo drugačija. Nema trenirki ali su „opasni dečki“ odlučili da kopiraju gangsta tipove koje viđaju na MTV spotovima i možemo ih vidjeti kako zgureni hodaju u preširokim majicama, čudnim tenisicama, obavezno zbrijanih glava. Obavezan modni detalj su im lanci kojima bi se u normalnim okolnostima trebao cuko vezat'.

Ovaj osvrt naravno ne važi za sve naše sugrađane i sugrađanke. Dakako da ima i nekih lijepih primjera ali se izgube u moru ovih gore navedenih egzemplara.

Ćevap naš nasušni

noreply@blogger.com (blentoven) — Sun, 03 Oct 2010 15:58:00 +0000

Stotinu puta sam se pitao šta to ima u ćevapu pa da kod nas u Zenici imaju taj povlašten status, status kultne hrane? OK, Turci imaju kebab, Zagorci štrukle, Talijani pizzu i lazagne a mi imamo ćevap.

Moja sjećanja na ćevape sežu do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su me moji roditelji vodili kod Vranješa na ćevape. Ta ćevabdžinica više ne postoji a mislim, mada nisam siguran, da je vlasnik među živima, čika Ranko Vranješ. Bila je smještena na samom ušću Kočeve u Bosnu gdje je sada parking u zgradu Kantona. Znam da sam, takođe sa roditeljima, išao na ćevape u baštu KP doma koja je radila kao restoran a najviše mi je u sjećanju ostala jedna mala ćevabdžinica iza pravoslavne crkve za koju nisam nikada znao kako se zvala ali se jako dobro sjećam imena vlasnika – Husagić Faik. Sjećam se da su me roditelji nagrađivali ćevapima kada bih dobio petice u školi i obavezno pitanje mame kada bih bio bolestan: „Možeš li išta jesti, hoćeš ćevape?“

Kasnije se pojavio rivalitet između dvije radnje u Masarykovoj ulici, između Rasima Salčinovića i Omeragića. Dijelilo ih je nekoliko metara i imali su pravu vojsku poklonika. Redovite su bile svađe između njih čiji su ćevapi bolji. Tu bitku je, bar naizgled dobio Rasim jer su se njegovi proizvodi održali do današnjih dana. Svakom Zeničaninu je zasigurno ostalo u sjećanju čekanje u redovima i izuzetna snalažljivost radnica za roštiljom. Povlašteni (oni koji su znali radnice ili vlasnika ) su imali prostoriju iza roštilja i dobijali su ćevape preko reda. Svaki kvart je imao neku svoju ćevabdžinicu sve do pred sami rat. U nekim poratnim godinama se pojavio famozni Bešlić o čijim se proizvodima već bajke pričaju. Konkurenciju mu, bar donekle, danas pravi jedino ćevabdžinica „kod Seje“ koju drži sin rahmetli Seje Pruščanovića, Senad.

Kult ćevapa je dosegao tolike razmjere da je postalo neizbježno mjesto za pokazati nekom ko vam dođe u goste. Probao sam Travničke ćevape , Banjalučke tzv. „redenik ćevape“, Sarajevske ali niti jedni mi nisu kao naši, zenički. Nedavno sam pričao sa jednim prijateljem iz Mostara i pokušavao mu objasniti gdje stanujem. On bukvalno ne zna gdje je stadion, Stara čaršija ili novoizgrađeni centar ali jako dobro zna gdje je Bešlićeva radnja. Zahvaljujući njemu promet u Travničkoj je sigurno uduplan. Zanimljiv mi je bio i prijatelj koji već godinama živi u Danskoj i koji je ljetos direktno sa aerodroma otišao na naše ćevape pa tek onda svojoj kući, da vidi roditelje.

Vjerujem da bi jako visoko na ljestvici kotirali ćevapi kada bi se pravila anketa među ljudima koji žive vani , na pitanje , šta vam najviše nedostaje iz Zenice?

Veliki sajam organske hrane u Zenici

noreply@blogger.com (blentoven) — Wed, 22 Sep 2010 19:02:00 +0000

U centru Zenice u Titovoj ulici su osvanule bijele šatre pod kakvima se nekada održavao ZEPS. Otvoren je sajam poljoprivrede i organske proizvodnje pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Na štandovima su se rasporedili proizvođači koji nam nude razne proizvode od voća i povrća, meda, heljde kao i ljekovite kreme i proizvode. Vidio sam najmanje desetak raznih proizvođača meda i mnogo ljudi koji su prodavali trave koje liječe ama baš sve. Okupljena gomila je kao i uvijek samo razgledala proizvode a tek rijetki su se mašili za novčanik i nešto kupili.

Ja sam u posljednje vrijeme redoviti konzument meda pa mi smeta jedna činjenica. Imamo toliko prozvođača i najniži standard u regiji ali nam je cijena meda najviša u regiji a nerijetko sam u priči sa ljudima iz EU čuo da je med jeftiniji kod njih nego u BiH. Ogroman broj ljudi koji su prolazili kroz šatre bi dao naslutiti da su se kod nas ljudi počeli hraniti zdravo ali mislim da je to samo privid.

Općenito mislim da nešto nije u redu sa prehranom na ovim prostorima. Nikada ljudi nisu više obraćali pažnju na to šta jedu a sve je više malignih bolesti i srčanih tegoba. Sada na raspolaganju imate nekoliko margarina obogaćenih Omegom 3 i sličnim derivatima koji bi trebali razbijati masnoće u krvi a sve je više ljudi sa povećanim masnoćama. Nekada su se na policama mogli naći samo margarini proizvedeni od dva ili tri proozvođača pa su ljudi bili opet zdraviji. Slična stvar je i sa dijetetskim prozvodima. Sve više je pretile omladine a na raspologanju imamo neke „diet“ proizvode poput kole, raznih umjetnih sladila i slično.

Dok su nam krave bile normalne a svinje i ptice nisu bile gripozne jelo se meso nemilice ali su sada ljudi isprepadani tim novonastalim boleščurinama pa se ustručavaju jesti bilo koje meso. Karcinomom pluća se plaše pušači pa se na tržištu pojavljuju neke varijante light cigareta a maligna oboljenja su bez obzira na njih u velikom porastu. Uvijek mi pred očima slika neke bakice iz Hercegovine koja je za stoti rođendan pričala kako ima pušački staž od 85 godina i zdravlje je još uvijek služi. Ona nije nikad zapalila neku cigaretu sa filterom. I ja sam svjestan da je duhan veliko zlo ( iako sam strastveni pušač ) ali moram priznati da mi nije jasno kako je toliki porast karcinoma pluća od pedeset i neke godine na ovamo a zna se da je duhan na ovim prostorima omiljena „zabava“ dvjesto godina.

Najsmješniji su mi oni nadriljekari koji prodaju trave i meleme koji liječe sve a lakovjerni narod, kupuje li kupuje. Nekakav konjski gel, pa čurukot u svim oblicima i brusnica koju niko nije spomenuo do prije desetak godina a sada ispade najzdravije voće na svijetu. Apoteke su nam zatrpane papirima A4 formata koji nam objašnjavaju moći ovih ljekovitih preparata.

Na našu veliku žalost smrtovnice koje pokazuju kako umire sve mlađi i mlađi svijet govore nešto sasvim drugo.

Jesen stiže, Dunjo moja…

noreply@blogger.com (blentoven) — Wed, 01 Sep 2010 18:54:00 +0000

Naglo zahlađenje u naš grad je donijelo poznatu letargiju koja je posebno izražena jer je došla u doba Ramazanskog posta kada mnogi vjernici izbjegavaju hodanje po čaršiji a oni drugi „vjernici“ zaobilaze čaršiju da ih ne bi slučajno neko vidio u ispijanju kafe kada bude išao u džamiju. A zna se da u čaršijsku džamiju idu uglavnom šefovi i viši kadrovici vladajućih stranaka. U već nekoliko navrata sam pisao da Zenica ponekad stvarno liči na onaj grad sa početka devedesetih godina prošlog stoljeća jer se znatan broj „dijasporaca“ pojavi u obilasku svojih najmilijih tokom ljeta. Ovih dana se na ulicama jako rijetko može zamijetiti poneki egzemplat ove kategorije jer su svi otišli u svoje zemlje a nas ostavili na milost i nemilost samim sebi. Morat ćemo čekati skoro godinu dana na gužve po ulicama i susrete sa dragim osobama koji svoj kruh zarađuju negdje vani. Kafići koji su ljeti radili punom parom će morati „podvući refu“ i vidjeti sa kolikim štekom će čekati sljedeću sezonu jer ovi prvi dani jeseni su im veliki pokazatelj šta ih očekuje u narednim mjesecima. Sada nam se valja okrenuti stalnim zeničkim problemima i pokušati uživati u onom što nam naš grad sprema za ovu „mrtvu sezonu“.

Mnogi će utjehu tražiti na Bilinom polju i iznova trošiti živce na jedanaest crvenocrnih momaka koji su i ovu sezonu počeli po starom receptu toplo-hladno. Nije mi jasan entuzijazam navijača koji svake godine u prvim utakmicama igrače dižu u zvijezde da bi ih nakon nekoliko kola pljuvali naokolo. Velike nade polažem u kulturni život grada, posebno u naše pozorište jer je novi direktor, mladi ali ne i naivni Hazim Begagić, počeo sa ozbiljnim radom mnogo ranije nego je to prije bila praksa. Mnogi obožavatelji Talijine umjetnosti polažu velike nade baš u ovog mladog čovjeka. Kino i Arena će nam ponuditi (valjda) poneki koncert ili neki kino hit koji će me natjerati da se odvojim od fotelje i zaputim se u te ustanove. Krajem septembra je najavljen koncert „Tribute to Indexi“ koji ću vjerojatno posjetiti a nadamo se i još ponekom dobrom hepeningu kojih je u prošloj sezoni, bar po mom mišljenju, manjkalo.

Septembar sa svim svojim depresijama je počeo a ja se ne mogu oteti utisku da sam ostao ono dijete koje uvijek ronda jer mu je neka viša sila ukrala bezbrižni ljetnji raspust i tjera ga da postane neki ozbiljniji čovjek.

Ljeto u Zenici

noreply@blogger.com (blentoven) — Sun, 01 Aug 2010 16:12:00 +0000

Vjerojatno su svi redovniji posjetioci našega portala primijetili stanovitu stanku u pisanju kolumni dvoje ljudi koji su zaduženi za pisanje priča iz Zenice. Razloga što nismo pisali ima mnogo. Vrućine, pomanjkanje vremena, preokupiranost poslovima u Džungli, ali i ono najslađe – česte posjete dragih nam ljudi koji su okupirali naš grad u ovim ljetnjim mjesecima. Nekada davno, još na Blentovenu, sam pisao kako se Zenica pretvara u mala primorska mjesta koja prodišu kada im stignu turisti. Kod nas je stanje drugačije, mi živimo mnogo intenzivnije kada se u naš grad sjati silna „dijaspora“ koja u ljetnjim mjesecima dođe obići rodbinu. Normalno, oni sa sobom donesu i lovu tako da razni ugostitelji i ini vlasnici radnji sretno trljaju ruke brojeći pazare koji su značajni veći nego u ostalim mjesecima.

Susreti sa dragim ljudima mene duševno nahrane i tek kada se pojave skontam koliko mi oni u biti znače. Obzirom da je Hanina radnja u samom centru grada tako smo izloženi najezdama poznatih. Svi oni kao po inerciji govore kako su jako sretni što su se vratili u rodni grad ali su jako rijetki oni koji to oduševljenje sačuvaju duže od sedam dana. Slijedi obavezan odlazak na more, povratak, opraštanje sa rodbinom i prijateljima pa do opet neke nove prilike. Ciklično i jako predvidivo!

Ja kao čovjek koji jako sporo (ili nikako) ne mijenja navike, sve svoje prijatelje vodim u Bordo na noćne izlaske. Žalosti me činjenica da taj prepotopski kafić, star dvadeset i pet godina, pokazuje znake umora. Ove godine je jako malo ljudi koji su se odlučili provesti večer u tom najdugovječnijem kafiću u gradu. Nisam siguran ali mislim da je veliki broj stalnih gostiju odvukao niz od nekoliko barova na „ušću“. Ja sam nekoliko puta pisao o famoznom „Batinom kutku“ ali ne dijelim više ono oduševljenje s početka. Tamo je bilo prelijepo dok je bila oaza mira i ljudi koji se nisu okupljali u velikom broju ali sada je tamo haos koji bi se mogao usporediti sa špicom u nekim hrvatskim top morskim destinacijama. Nagomilani auti su poredani kao sardine duž obale Bosne i samo mazohisti pokušavaju naći parking od 20 – 23 h. Nerijetko se parking traži kod garnizona ili na početku Bilmišća. Šarm ljupkog mjesta za mirni provod je ova lokacija izgubila onog momenta kada su nabildani i silni mladići shvatili da se tamo okuplja veća količina lijepih i mladih djevojaka. Tako su propala mnoga mjesta u našem gradu. Na žalost, poznavajući naše ljude i njihov mentalitet, samo je pitanje vremena kada će tamo ispasti neka frka jer se mnogo različitih profila ljudi skupilo na malom mjestu.

Sve u svemu ja ću i dalje ići u Bordo jer sam to navikao ali se nekako tamo osjećam kao i kod svoje kuće.

Naša sportska (ne)kultura

noreply@blogger.com (blentoven) — Wed, 23 Jun 2010 15:09:00 +0000

Jutros sam uz kafu pričao sa prijateljem koji je bio na utakmici finala juniorskog kupa BiH u kojem je Čelik kod kuće izgubio od ekipe Sarajeva. Rekao mi je kako je neki momčić od svojih sedamnaest godina uhvatio za vrat sudiju utakmice koji je netom prije toga isključio kapitena našeg kluba. Obzirom da nisam bio na utakmici neću komentarisati isključenje (za koje mnogi kažu da je bilo neopravdano) ali nije mi jasan potez tog mladog čovjeka koji je već u ranoj dobi počeo sa svojim "divljaštvom". Naši mladi igrači su u juniorskim danima počeli da uče ono što je najgore u sportu - simuliranje i svađu sa sudijama. Jako dobro se sjećam kada je fudbal bio operisan od simuliranja i u čitavoj nekadašnjoj jugoslovenskoj ligi su bila dva ili tri igrača koji su simulirali prekršaje i bili ismijavani na skoro svim stadionima. Danas od pionira pa nadalje fudbaleri simuliraju i bivaju podstaknuti od svojih trenera na te radnje.

Svađe sa sudijama mi posebno idu na živce. Ok, i mene kao sve ljubitelje fudbala nerviraju sudijske greške ali kod nas je biti sudija opasno po život jer te ganjaju svi fudbaleri a u ulasku u tunel da ne pričamo. Tamo te čekaju redari, funkcioneri kluba i poneki gnjevni navijač. Ja nisam trenirao fudbal ali nije velika razlika između sportskog bontona u tenisu i košarci i fudbalu. Krajem sedamdesetih godina u Zenici je radio teniski trener iz Čehoslovačke (mislim da se zvao Jerzy) koji je nekoliko generacija tenisera naučio toj plemenitoj igri ali i sportskom fair playu. Na turnirima, kada bi igrao naš igrač, svi smo sjedili i navijali. Ako bi neko slučajno aplaudirao na grešku protivnika bio bi "nagrađen" sa dva kruga oko Kamberovića. Trčeći, naravno. Danas samo što šporete ne bacuju na teren kada igraju domaći igrači. Prijeti se sudijama na samom početku meča.

U košarci sam dugo godina radio kao pomoćni trener tadašnjem prvom treneru Čelika, Davoru Šestaku. Dobro se sjećam kada je Zoran Savić bio junior i neki protivnički igrač ga je mlatio cijelu utakmicu. On se izderao na sudiju i ovaj mu dadne tehničku grešku. Davor ga je automatski izveo iz igre i poslao u svlačionicu iako je bio svjestan da je protivnik stvarno junački natukao Zoku. Ali mislim da je Zoka naučio lekciju i nikada više nije prigovarao sudijama. Danas, nažalost, takvih trenera ima jako malo. Razmaženim mladim sportistima je svako kriv i oni se trude da istjeruju pravdu a kada se tome nauče u juniorskim danima to ostaje za čitav život. Zato nije čudno da se ponašaju kao rock&roll zvijezde kada izađu u čaršijske lokale. Potpišu ugovor za dvije tone ćumura i dignu nos do neba.

Neki dan sam radio intervju sa Pašom Šehić, rekorderkom u bacanju kladiva i išao sma da vidim gdje to ona trenira. Djevojka trenira u neuslovnom prostoru, sama, ali izuzetno savjesna i spremna da uradi sve vježbe kao da je trener tu, uz nju. Nju možda ni u haustoru zgrade gdje stanuje niko ne prepoznaje a fudbalere pozdravljaju sa respektom kao da igraju Barceloni a ne u klubu koji se godinama bori za opstanak u jednoj od najgorih liga na svijetu.

Na kraju se opet moram sa sjetom prisjetiti najboljeg kolektiva u zeničkom sportu i možda najboljeg sportskog radnika kojeg je Zenica ikada dala. To su ragbista Čelika i profesor Kapetanović. Oni su uvijek važili za opasne momke ali nikada nisu pravili frku i uvijek su bili primjer sportskog ponašanja. “Kep“ je bio prije svega pedagog i psiholog, stoga ne čude rezultati koje su ti momci postizali. Ne bi bilo zgoreg da se sadašnji treneri ugledaju na tog vrsnog stručnjaka.

Zenički bazeni

noreply@blogger.com (blentoven) — Tue, 08 Jun 2010 15:02:00 +0000

Zenički bazeni se otvaraju pekosutra, u četvrtak 10. juna. Kako je danas bilo vruće mogli su se komotno i danas otvoriti. Moram priznati da u ovom stoljeću nisam išao gore a nekad sam visio na bazenima. Nekog su roditelji plašili zaraznim bolestima, nekom se gadilo kupanje u bazenima koji su imali i po dvjestotinjak ljudi u isto vrijeme ali mene ništa nije smetalo. Obzirom da sam kao mali trenirao plivanje to mi je bila jedna od omilljenih stvari koje sam ljeti radio u Zenici. Naljepše mi je bilo doći rano ujutro dok su bazeni poluprazni a voda čista. Doduše, bila je i izuzetno hladna ali bar mi niko nije smetao dok plivam.

Pokojna mama mi je uvijek davala lovu za bazen ali sam se uvijek nekako solidarisao sa prijateljima koji nisu imali para pa smo se dovijali na razne načine da upadnemo bez plaćanja. Svako ljeto bi se pojavila neka rupa u ogradi kroz koju bi se provlačila balavurdija a Boga mi i neki odrasli. Počesto su me puštali i redari koje sam skoro sve znao jer su uvijek radili braća Fafulić, Dževdo i Ahmo, koji su stanovali u Travničkoj, kod škole. Sjećam se i garderobe na kojoj je uvijek bila gužva i na broj se znalo čekati po pola sata. Redari su vraćali one koji su se htjeli kupati u sportskim šorcevima, mada su se poneki znali prošvercovati. Obzirom na broj ljudi koji se svakonevno gore okupljao, frke i nije bilo u znatnijem obliku. Bilo je onih koji su zgodnije djevojke bacali u vodu ali bi se uglavnom na tome završavalo.

Kao djeca smo znali sve istetovirane mladiće koji su redom bili abonenti KP doma i sklanjali smo se od njih da ne bi slučajno ušli u konflikt s njima. Naši heroji su bili oni koji skaču sa „desetke“ i svaki je od nas sebe vidio u mislima na toj najvišoj platformi skakaonice. Najbolji su skakači bili Miki Zlatarević (dok nije nastradao), Karač „Garinča“, Tešnjak „Prco“ i neki drugi kojima se ne mogu sada sjetiti imena. Ja sam skočio nekoliko puta ali mi je u sjećanju prvi skok na koji sam se odlučio na nagovor Nives Fišer, nekadašnje gimnastičarke. Rekla mi je: „Ako ja skočim skočit ćeš i ti“. Ja, naivni Bosanac zaboravio da je cura gimnastičarka i pristanem sve u nadi da neće skočiti. Ona je s lakoćom skočila a ja ostadoh gore s nepovjerenjem gledajući u bazen koji mi se činio malen kao kutija za cipele. Obzirom da mi je glava poveća odlučih da je pametnije skočiti na glavu nego na noge koje su mi uvijek bile lohotnije. Pad (namjerno ne pišem skok) je za mene trajao vječnost i znam da me glava bolila dva dana od siline udara od vodu. Kako li je tek onim što skaču sa mostarskog mosta?

Nekada su se na bazenu, mislim da je to bilo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, održavali koncerti pa čak i festivali popularne muzike. Sjećam se da me mama vodila da gledamo tada najveće zvijezde, Mišu Kovača, Terezu Kesoviju i još neke pjevače. Sada bazeni nemaju tu draž kao nekada i čisto vape za preuređenjem kojeg nam je obećao naš gradonačelnik i njegov stručni tim.

Čelik ostade u ligi a ja ostadoh bez živaca

noreply@blogger.com (blentoven) — Thu, 27 May 2010 15:29:00 +0000

Čelik se ponovo izvukao! To više nikako nije vijest jer se ponavlja svake godine i prelazi u dosadu. Klub koji ima tradiciju i sa ponosom naglašava osvajanje onog kupa koji su osvojili sredinom sedamdesetih i čija je ogromna replika stajala jedno vrijeme na istočnoj tribini se svake godine bori za opstanak. Neko će reći da više nema kvalitenog igračkog kadra ali bilo je takvih situacija i ranije a Čelik se nalazio pri vrhu ove naše (Bože sačuvaj) Premier lige. Žao mi je ove djece koja sad stasavaju da prate tekme. Treba da idu gledati kada im dođe Rudar iz Ugljevika ili Zvijezda iz Gradačca i još uzmu bodove na stadionu koji za njih izgleda kao Nou camp.

Nekada su na ovom stadionu igrali evropski prvaci (Crvena zvezda) i nekoliko ekipa koje su spadale u sam vrh evropskog nogometa. Imao je čovjek zbog čega kupiti kartu i guštati u nogometu. Danas gledamo neuhranjene momke koji se muče da iz kornera loptu ubace u šesnaesterac. Nakon gledanja utakmice koje gledamo na TV u, tekme Čelika mi izgledaju kao neki slow motion. Svaki igrač koji iole stasa za neku od malo jačih liga odlazi iz Zenice početkom maja, ponekad čak i prije prelaznog roka. Postalo je pravilo da istrošeni igrači koji više nigdje ne mogu igrati potpisuju godišnje ugovore za Čelik i na tekmama se trude kao da je neki trening. Nikada mi nije bilo jasno kako Čelikov mlađe kategorije uvijek budu među najboljima u državi a kada odrastu dovoljno za prvi tim zagubi se 90 procenata te ekipe. Ne može me Bog ubijediti da se na transferima ne mulja jer se kupuju isluženi igrači a oni koji iole vrijede odlaze u inostranstvo dok se njihovi transferi uvijek drže u tajnosti.

Sve ovo što se događa u našem najvećem sportskom kolektivu me natjeralo da ove sezone niti jednom ne odem na utakmicu. Još uvijek stoji moje ime na spisku onih koji mogu tekmu gledati iz svečane lože ali meni se ne da da trošim živce svake godine po istom scenariju. Zadnjih pet do šest godina uvijek je neizvjesno do posljednjih kola da li će najfudbalskiji stadion biti mjesto gje se igraju premijerligaške tekme ili one iz razreda niže, prve lige federacije.

Ta svečana loža je priča za sebe. U njoj nema mjesta za legende kluba ali ima za one koji su redovni posjetioci sudskih čekaonica. Zadnju tekmu koju sam gledao (prošle godine) pratio sam sa zapadne tribine u društvu dvojice ljudi koji su bili u upravi kluba ali im je bilo iz poniženja da sjede u loži dok se tamo nalaze ljudi koji su na sramotu grada a ne samo Čelika. Da nešto ne štima u Čeliku pokazuje i činjenica da legende kluba poput Bolića i Hibića uporno izbjegavaju ići na utakmice. Da ne pominjem Čelikova dugovanja koja iznose nekih 3,5 miliona maraka te je jedan od najzaduženijih sportskih kolektiva u BiH.

Rasprodaja ugleda našeg sportskog giganta se nastavlja i ove godine. Neka ih prati ko god hoće ali ja zasigurno neću više jer mi se sve to skupa gadi. Žao mi je navijača koji su sigurno najbolji u ligi jer se svake godine bore i strepe za opstanak njihovih ljubimaca.

P.S. Uzgred, ako to nekoga još i zanima, Čelik je jučer pobijedio Slaviju 3:1. Dva gola je dao Kapetan a jedan Purić. Tom pobjedom je naš klub ostao u „društvu najboljih“ a iz lige ispadaju Modriča i Laktaši.

Zločin koji se ne zaboravlja - Bruno Čalić

noreply@blogger.com (blentoven) — Wed, 12 May 2010 15:30:00 +0000

Prije nekoliko dana je neko spomenuo zločin koji se odigrao sedamdesetih godina prošlog vijeka, ubistvo malenog dječaka Brune Čalića. Vjerujem da svi vi imate neko sjećanje iz djetinjstva koje uvijek budi nelagodu u vama. Ja i dan danas osjetim ružne trnce kada prođem pored starog i napuštenog groblja iznad škole u Travničkoj. Na tom mjestu je ubijen maleni Bruno.

Otac pokojnog Brune je radio kao šofer i nesretnim slučajem mu se otkinula prikolica kamiona koja je usmrtila dječaka u Crnoj Gori. Sud je donio oslobađajuću presudu ali nevjenčana supruga oca nastradalog dječaka, Višnja Pavlović, nije. Iz samo njoj znanih razloga je za veliku svotu novca unajmila ubojicu Dragomira Bajčetu i zaputila se u Zenicu da na svoj monstruozni način pokuša da „kroji pravdu“. Unajmila je sobu u blizini porodične kuće Čalićevih i u par navrata je dolazila da se upozna sa obitelji malenog Brune. Pomno je pratila sve kretnje malenog, čak i njegov raspored u školi. Tog kobnog dana je sačekala Brunu na obližnjim stepenicama, netom iznad škole „Sestre Ditrih“ i zamolila ga da joj pokaže put prema nekom groblju. Maleni, kao i sva lijepo vaspitana djeca tog vremena, je bez razmišljanja krenuo da pokaže toj monstruoznoj seljanki put ka groblju. Tamo su ona i Dragomir Bajčeta sa devet uboda kuhinjskim nožem ubila dječačića koji je tada imao, ako me sjećanje dobro služi, desetak godina.

Uplašena majka, Anka Čalić, je u panici krenula da traži Brunu jer je kasnio više od pola sata iz škole, što nije nikada bio slučaj. Čak je i prošla pored sinovljevih ubojica i ne sluteći kakav su zločin njih dvoje napravili. Višnja i Bajčeta su se dali u bijeg ali je tadašnja policija blokirala grad i uhvatili su ih u vozu negdje oko Vranduka. Odvezeni su u Sarajevo u centralni zatvor, gdje su bili do izvršenja smrtne kazne. Strijeljani su negdje u šumama oko Trebevića na nekom neoznačenom mjestu tako da se i dan danas ne zna za njihov grob.

Porodična grobnica u kojoj su sahranjeni moji roditelji je jako blizu groba Brune Čalića i uvijek osjetim posebnu tugu kada moram proći pored njegovog posljednjeg prebivališta. Teta Anka, njegova mama, je godinama radila u trafici u Travničkoj ulici. Kod nje sam svakodnevno kupovao novine i cigarete ali sam uvijek osjećao tugu gledajući u tu tihu ženu koja nikada nije skinula crninu. Prije nekih pet, šest godina je umro i Brunin otac tako da je teta Anka ostala sama sa svojom tugom u porodičnoj kući na Zmajevačkoj cesti.

Još jedna sramota našeg fudbala

noreply@blogger.com (blentoven) — Sat, 24 Apr 2010 18:59:00 +0000

Davno nekad sam pisao kako me je otac kao petogodišnjaka vodio na Blatušu da gledamo Čelik. Meni su ta sjećanja itekako jaka i imaju nekako poseban značaj u mom životu. Četrdeset godina poslije, meni zaljubljeniku u fudbal, se desi da prođe čitava sezona a da nisam otišao ni na jednu utakmicu. Nije stvar u Čelikovoj trenutnoj formi niti o kvaliteti lige nego isključivo u tome što su se pojavile neke zakulisne radnje koje nemaju nikakve veze sa sportom.

Prije par minuta sam doznao da su se nakon utakmice Čelik – Leotar potukli igrači i rukovodstvo klubova i to, kažu zbog toga što se gosti nisu držali unaprijed dogovorenog scenarija. Nimalo čudno jer se u našem fudbalu događa mnogo toga ljigavog a posebno pred kraj sezone kada se bodovi kupuju i prodaju nemilice. Danima (tačnije od ponedjeljka) Hana i ja gledamo fudbalere Leotara koji „španciraju“ pored njene radnje. Igrali su tekmu u srijedu protiv Travnika a danas protiv Čelika pa su bili ugodno smješteni u pansionu Fontana šest dana. Ja sam ih svakodnevno gledao kako piju kafe u kafićima u čaršiji pa sam se čak u šali pitao da neće možda i Cipsove potvrde o prebivalištu izvaditi u Zenici koliko su dugo tu. Njihove smiješno plave trenirke su upadale u oči svim stalnim posjetiteljima Stare čaršije. Već nekoliko godina nama Leotar dolazi u završnoj fazi lige i kao po pravilu dobijamo tu utakmicu koja uvijek smrdi na prevaru. Ne treba biti Bog zna kakav fudbalski ekspert pa skontati kako se te utakmice lažiraju ali se danas izgleda Trebinjci nisu držali dogovora. Jedna velika sramota koja je udarila ogroman i ružan pečat na naš klub.

Nedavno su Čeliku bila tri moja prijatelja u predsjedništvu i tada sam išao na tekme ali su jedan po jedan napustili klub u nekoliko mjeseci kada su vidjeli kakvo je stanje u klubu. Za njih trojicu znam koliko vole Čelik ali isto znam i njihove moralne vrijednosti pa mi je jasno zašto su istupili iz kluba. Ovaj tekst pišem oko 20 sati i čujem da su navijači još uvijek ispred istočne tribine i zahtijevaju smjenu rukovodstva. Po meni je to sizifovski posao jer to traže zadnjih deset godina i nakon svake smjene se dešava isto. Po meni je možda jedino rješenje da se klub privatizuje pa bi se vjerojatno tada znalo u klubu „ko kosi a ko vodu nosi“. Nedavno je bio štrajk najvjernijih navijača koji je trajao par mjeseci pa su se pred dvije tri sedmice ponovno vratili ali mislim da se jaz između uprave i navijača toliko produbio da se mora nešto konkretno učiniti.

Možda se nekad Čelik i vrati na staze stare slave kada smo svi mi Zeničani bili ponosni na njega. Možda se vrate i neka vremena kada je Čelik svoje protivnike pobjeđivao na terenu a ne naganjao po tunelu i hodniku oko svlačionica. Ja se iskreno nadam da će na Bilinom polju zaigrati opet neki nogometaši koji će mene natjerati da svog sina (ako Bog da) povedem na utakmice kao što je moj pokojni otac vodio mene.

Sjećanje na 19. april

noreply@blogger.com (blentoven) — Mon, 19 Apr 2010 19:24:00 +0000

Ne volim se sjećati ratnog perioda i trudim se iz svog pamćenja pobrisati što više ružnih stvari - tako je lakše i ljepše putovati ovim svijetom. Međutim, postoje datumi koji se urežu u pamćenje toliko da ih nikako ne možete izbrisati ni zaboraviti.

Takav je 19. april, današnji dan. Za one koji ne znaju, na današnji dan je 1993. godine u centru grada Zenice od granate poginulo 16, a ranjeno mnogo više osoba. To je dan koji svi Zeničani pamte i svi se sjećaju gdje su se u tom momentu nalazili.

Da je onaj idiot iz Viteza koji je taj dan bio zadužen za minobacačke granate samo jedan mikron spustio svoj nišan neko drugi bi vam pisao ovaj tekst. Ja sam bio u čaršiji u nekadašnjem caffeu "Sunčani sat" (sada Porto). Granata je udarila metar i pol iznad naših glava, tačno u prozor kafića koji se nalazio iznad. Osim ogromne buke i nenormalne količine prašine nisam ništa osjetio. Čak ni strah. Desetak minuta kasnije, kada se skoro sve primirilo, pogledao sam u mjesto gdje je granata udarila i ostao sam skoro paraliziran. Nisam mogao niti jedan korak napraviti.

Neko je rekao da je pred "Beogradskom" pravi pokolj i nas nekolicina smo otišli da vidimo. Te slike će me pratiti do kraja života. Raskomadana tijela su unosili u auta koji su se nalazili u blizini. Nekolicinu ljudi sam lično poznavao i nebrojeno puita sam kupovao cigarete kod njih. Shrvani groznom materijalnom situacijom i neimaštinom bili su prinuđeni da prodaju cigarete da bi prehranili svoje porodice a izgubili su glavu.

Smetalo mi je nepravda koju su tek ove godine naše vlasti ispravilie jer na našem monumentalnmom i precijenjenom "Kamenom (staklenom) spavaču" nije pisalo njihovo ime. Danas, sedamnaest godina poslije nepravda je ispravljena i imena svih civilnih žrtava rata stoji pored imena boraca koji su poginuli u ratu.

Veče za pamćenje uz Edu i Kaliopi

noreply@blogger.com (blentoven) — Sat, 27 Mar 2010 20:39:00 +0000

Kulturnu žabokrečinu koja vlada našim gradom je definitivno razbila manifestacija Zeničko proljeće. Vrhunac te manifestacije je bio sinoćnji koncert našeg sugrađanina Ede Džananovića aka Karamazova i makedonske dive anđeoskog glasa i pojave, Kaliopi.

Koncert su počeli prelijepom izvedbom Melodie sentimental, braziskog genija Heitora Villa-Lobosa. Pjesmu je na portugalskom prelijepo odpjevala Kaliopi uz pratnju Ede, takođe našeg Zeničanina Davorina Bošnjakovića na na basu i Darka Pelužana na gitari. Za njom su slijedile pjesme Oblivion (tako se zove i album Ede i Kaliopi), Cinema Paradiso, A boy named Hiroshima i Imagine.

Poslije tog tematski zaokruženog dijela u kom su svirali i pjevali pjesme iz filmova na red su došle dvije kompozicije u kojima je briljirala gošća iz Makedonije - Bachova "Wachet auf ruft uns die stimme" i meni najbolja pjesma večeri "Ne plači" koju je napisala Kaliopi. Redale su se tako melodija za melodijom i sat vremena uz ovo dvoje umjetnika je proletio kao u trenu. Plašio sam se prije koncerta da ne bude nekih dosadnih dijelova gdje bi se publika mogla dosađivati ali niti jednog trena muzičari nisu bili ni blizu tome.

Izuzetna interakcija između Ede i Kaliopi i publike je davala jedan strašno intiman štimung čitavom koncertu. Samo na kraju, u posljednjoj pjesmi (So maki sum se rodila) Edo je uzeo u ruke lutnju, instrument koji ga je planetarno proslavio. Na gromoglasno pljeskanje publike muzičari su na bis izveli naslovnu pjesmu "Oblivion" još jedan put.

Nakon koncerta muzičari su održali kratku press konferenciju i još jednom pokazali svu svoju toplinu i pristupačnost. Edo je naglasio da svaki zenički koncert za njega ima poseban značaj jer to je grad u kom se rodio i počeo svirati gitaru. Kada to čujete od čovjeka koji je svirao u svim većim svjetskim gradovima i najpoznatjim muzičkim halama onda vam definitivno ne može biti svejedno.

Edin Džananović ili Karamazov, kako vam je volja, je zasigurno čovjek kojim se naš grad treba i mora ponositi!

20. mart - Dan Zenice

noreply@blogger.com (blentoven) — Fri, 19 Mar 2010 22:41:00 +0000

Da, dragi moji čitatelji koji desetljećima živite u inostranstvu, dobro ste pročitali - danas je 20. mart, dan našeg grada. Neki veliki mozgovi u opštinskom rukovodstvu grada su skontali da 12. april i nije baš prikladan da bi ga slavili kao Dan Zenice pa su donijeli odluku da se svečanost prebaci na današnji dan. Još se ne mogu čudom načuditi kako vrli prof. Salih Jalimam nije promijenio ime ulice 12. aprila (mada ju je dobrano skratio) u ulicu 20-og marta. Ova nova događanja povodom promjene termina koji obilježava rođendan našeg grada su i mene doveli u dilemu da li je još uvijek vjerodostojna i dvanaestoaprilska nagrada koju je prije dvadesetak godina dobio moj pokojni otac. Ne znam za druge ali meni će dok god sam živ Dan Zenice biti onaj stari datum jer mi ni do danas nije jasno kome je palo na pamet i zašto je promijenjen. Stidimo li se mi to naše antifašističke istorije i dana kada smo grad očistili od njemačkog okupatora? Trebamo li tek tako, kao nekom nevidljivom gumicom, da izbrišemo istoriju koju smo učili u školi a mnogo ih je i učestvovalo u stvaranju iste. Poštujem ja i one lijepe priče koje se vežu za današnji dan ali su one istorijski neutemeljene i po nekim relevantnim istoričarima proizvoljne. Prošle godine, na današnji dan, sam napisao jedan od meni dražih tekstova na Blentovenu na ovu temu pa bih vas molio da ga pročitate.

Neki dan mi je jedan prijatlej u šali rekao da će „ovi novi Zeničani“ vrijeme računati „prije i poslije Arene“. Elem danas je prvi rođendan našem prelijepom i mnogo puta osporavanom sportskom objektu. Bilo je u njoj nekoliko, po mom skromnom mišljenju premalo, manifestacija koje je vrijedilo posjetiti. Nekoliko koncerata i sportskih događaja su napunili Arenu ali mislim da je to premalo da bi se izvukla neka finansijska opravdanost. Zeničani su zaslužili ovako zdanje definitivno, ali se mora nešto napraviti na većoj popularizaciji ovog objekta inače će i ono postati balast na ionako financijiski krahiran budžet našeg grada.

Danas počinje i Zeničko proljeće koje ove godine vrvi od zanimljivih sadržaja i pozivam kulture željne Zeničane da u što većem broju posjete manifestacije kojima će obilovati naš grad u narednih mjesec dana. Nemojte da se sve završi na Čimburijadi kao prethodnih godina.

Svim Zeničanima koji se takvim i osjećaju od srca želim sretan ovaj najnoviji Dan našeg grada!

Rock veterani su pokazali svima da bez „starca nema udarca“

noreply@blogger.com (blentoven) — Sun, 07 Mar 2010 15:30:00 +0000

Nikada nisam bio neki fan rock grupe Parni valjak, bez obzira što me za njih veže jedan jako neobičan događaj. Naime, prvi rock koncert u mom životu je bio baš koncert te grupe koji se održao u nekadašnjem Domu kulture, sadašnjem prostoru koji pripada Hrvatskom domu “Kralj Tomislav“. Bila je to neka davna 1978 ili 1979, ne sjećam se tačno. Znam da sam kao klinac bio oduševljen „bukom“ koju su pravili. Nasnimaše se oni albuma i albuma ali nikad ih više nisam pogledao na koncertu. Imao sam nekoliko prilika ali baš mi se nije dalo gledati ih.

Sinoćnji koncert je bio veliko iznenađenje za mene. Ti rock&roll „starci“, band sa najdužim stažom na ovim prostorima je izgledao kao da su na bini šestorica tinejdžera. Aki i Hus imaju po mojoj računici negdje oko 60 godina a nisu prestali sa skakanjem niti jedne minute tokom trosatnog koncerta. Uhvatio sam sebe kako pjevušim hitove Valjka što i nije bilo teško za shvatiti jer vas je njihova energija tjerala na to. Sound je bio fenomenalan, osvijetljenje također a o umjetničkom dojmu ne treba trošiti riječi. Marijan Brkić „Brk“, Bero na klavijaturama i Dražen Šolc na bubnjevima su svoje solo dionice odsvirali do savršenstva. O Akiju i Husu ne treba trošiti riječi jer se ionako o njima sve zna. Zavidna energija koju su nam demonstrirali nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Pri odlasku sa koncerta u razgovoru sa starim poznavaocem rock zbilje na ovim prostorima, Josipom Dujmovićem, došli smo do zaključka da je ovo bio najbolji rock koncert u Zenici zadnjih dvadeset godina.

Topla preporuka za predstavu "Bizarno"

noreply@blogger.com (blentoven) — Sat, 06 Mar 2010 13:42:00 +0000

Sinoć smo prisustvovali pretpremijeri novog komada u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu. Izuzetno zanimljivo postavljen komad od strane Bugarskog redatelja Petra Kaukova koji je jednu jako zanimljivu temu postavio na malu scenu naše pozorišne kuće. Svi problemi koje susrećemo u današnje vrijeme su zastupljeni u dva sata predstave koja sigurno nokoga neće ostaviti ravnodušnim.

Pisac teksta Željko Hubač, višestruko nagrađivan za svoje dramske tekstove, je neko vrijeme živio u Zenici. Izuzetno hrabro je uradio ovaj tekst gdje se kroz tri priče isprepliću ljubav i smrt. Naizgled tri nepovezane priče obuhvataju sve segmente dekadencije današanjeg društva. U prvoj priči se isprepliću sudbine jedne nesređene porodice i jednog para narkomana. Druga priča je o korumpiranosti i ljubavnom trokutu nekadašnjih prijatelja a zadnja priča koja na Altmanovski način, koju je poznati režiser koristio u svojim "Kratkim rezovima" uvezuje sa prethodne tri, pripovijeda nam o novokomponiranim krimi bossu.

Moram naglasiti da je glumačka podjela jako dobra sa pet glumaca koji igraju u sve tri priče što je jako zahtjevna stvar zbog čestih izmjena ritma koje se provlače kroz naizgled nepovezane priče. Posebno mi se svidjela gluma Anđele Ilić koja me iz predstave u predstvau uvjerava u svoj talenat. Snježana Marković i Tarik Marković su standardno dobri i veoma zorno su prikazali likove koji se nose sa svojim unutarnjim demonima. Siniša Vidović je za mene novi lik i mislim da je pred njim zanimljiva karijera na kojoj još treba poraditi. I na kraju Nusmir Muharemović čiji likovi su najdominantniji u cijeloj predstavi, na momente je a na momente pomislim da je mogao mnogo bolje. Činjenica je da je njegova uloga najkompleksnija i da su sinusoide karaktera koje on igra najizraženije tako da je pred njim bio i najteži zadatak. Imam osjećaj da je njega režiser najmanje volio jer je on jedini lik u predstavi koji je poginuo u sve tri priče a da ne spominjem da je on jedini lik koji se skroz do gola morao svući od kako ovo naše pozorište egzistira u samostalnoj BiH.

Sve pohvale idu i na račun scenografije i sasvim inovativnog pristupa mijenjanju scene. Naime, ovu predstavu gleda 40-ak ljudi koji sjede na sredini glavne scene i nakon svake priče kompletan prostor za sjedenje se zarotira za 45 stepeni da bi publiku prenijelo na potpuno novu scenu.

Mislim da je predstava "Bizarno" jedno jako zanimljivo djelo koje i te kako vrijedi pogledati.

P.S. Večeras je premijerno izvođenje predstave, a za više informacija potražite na www.bnp.com.ba

Imamo prelijepo kino, samo da nam je i publika takva…

noreply@blogger.com (blentoven) — Mon, 01 Mar 2010 17:59:00 +0000

U posljednje vrijeme jako slabo izlazimo. Hana i ja smo prezauzeti pisanjem i održavanjem naše stranice a nakupi se tu i drugih obaveza pa većinu vremena ostajemo kući. Prije nekoliko dana smo odlučili da izađemo napokon i mi malo među ljude. Bolji povod od odlaska u kino nismo mogli pronaći. Davao se film “Na putu”, naše nagrađivane redateljke Jasmile Žbanić. Karte sam otišao dignuti na moderniziranoj biletarnici i redovi za karte su mi vratili vjeru u naš grad. Sjećam se nekadašnjih gužvi pred tadašnjim kinom “29.novembar” koji su sezali i do samih trafika ispred kina. Preljubazne tete koje rade na prodaji karata i izuzetno ugodni ambijent kina su nam potvrdili ispravnost ideje o posjeti kinu.

Da se sve ne završi u idiličnoj atmoseferi potrudlili su se naši sugrađani, posjetioci kina koji su tokom cijelog filma nešto rondali, komentarisali scene kao da su u svojim kućnim foteljama i non stop nešto prigovarali. Dvojica momaka koje poznajem iz čaršije, a sjedili su iza nas, su skoro čitavo vrijem prepričavali neke scene tako da je bilo skoro nemoguće na miru gledati film. Do njih su sjedile neke djevojke (Hana reče da ih nekolicinu poznaje jer stanuju iznad njene radnje u samom centru grada) koje su na svaku, ama baš na svaku scenu, imale komentar tako da pola dijaloga nisam razumio. Slično je bila i sa gledanjem “Avatara” ali ovo je mnogo gore jer je film bio na našem jeziku pa se čovjek mora skoncetrirati na tekst.

Namjerno sam u opisima bučnih gledaoca apostrofirao to da su to ljudi iz grada da ne bi neko opet uletio sa komentarom tipa “to su seljaci koji nam truju atmosferu u gradu”. Kada su se svjetla upalila htio sam prići ovim osobama i prigovoriti im na groznom ponašanju ali nisam vidio svrhu da ja to uradim kada to iz kuće nisu ponijeli. Pet glasnih djevojaka koje su bile napirlitane za kasnonoćni izlazak sam prije mogao vizuelno smjestiti u koncert turbo folk dive Seke Aleksić koji se sutradan održavao u jednoj od zeničkih diskoteka nego u jednu kulturnu ustanovu kako je naše novo kino. Slušajući Beavisa i Buttheada koji su sjedili iza mene shvatio sam da su oni došli da ubiju dva sata (zaboravio sam napisati da smo išli na onu zadnju predstavu od 22 sata) i da im se film uopće ne gleda nego moraju biti tu da im prođe vrijeme.

Mislio sam vam pisati i impresije o filmu ali gore navedeni puk mi nije dao da ga na miru odgledam, čini mi se jako dobar film, tako da vam to ne mogu to ovaj put učiniti. Kada samo pomislim koliko su novaca ljudi iz preduzeća “Ekran” uložili da bi Zeničanima otvorili jedan ovako prelijep objekat dođe mi da poludim jer shvatam da nisu napravili ništa dok ne organizuju nekakve tečajeve o kulturnom ponašanju u kinu.

Zeničani

noreply@blogger.com (blentoven) — Mon, 22 Feb 2010 17:01:00 +0000

Već danima čitam komentare ljudi na ovoj našj stranici i ne mogu da se načudim. Koju god temu da odaberem nakon par normalnih komentara vezanih za nju obavezno slijede prepucavanja na svima omiljeno - Zeničani i oni drugi. Ovaj grad izgleda ima veći problem od aerozagađenja i nezaposlenosti, a sve više mislim da je to animozitet između starih Zeničana (ma ko da su oni), izbjeglica i onih koji su došli sa sela. Makar moram rizikovati posjećenost i to da ne budem shvaćen ja ću vam napisati šta mislim o tome.

Kroz mnogo stvari sam se dokazao kao pravi Zeničanin ali se moram zapitati kada čitam prepucavanja na našoj stranici da li ja uopće pripadam tu. Moj otac je u Zenicu doselio 61. godine prošlog vijeka a mamini su Botići sa Brista, obitelj koja više od 150 godina živi tamo. Pišem, po mnogima „najzeničkiju stranicu“, borim se na sve načine da popravimo situaciju u našem gradu ali mislim da ni to ne bi bio nekakav teg koji bi morao prevagnuti u moju korist na nekom nevidljivom kantaru kojim se mjeri ko je ko.

Ko su uopće stari Zeničani?

Jesu li to potomci onih starih familija koje sam spominjao u jednom od svojih postova na Blentovenu? Zenica je netom iza prvog svjetskog rata brojala samo 3200 stanovnika. Jesu li njihovi potomci jedini koji se mogu ubrojati u privilegovanu skupinu ljudi koja se naziva starim Zeničanima. E ja ću vam reći da su oni po meni jedini krivci što je stanje u našem gradu ovakvo kakvo je. Oni sjede po svojim kafićima, uglavnom kraj prozora, i komentarišu bilo koga ko prođe, uglavnom riječima "vidi seljaka, ja ga znam kada se u grad spustio". Ti ljudi su uglavnom iz bogatih porodica i nikada im se nije dalo da uđu neke političke vode ili ne daj Bože da se eksponiraju u borbi za svoj grad. Lakše je svakoga prozivati iza leđa i kukati nad sudbinom.

Pokušavao sam se sjetiti značajnih ljudi iz ovog grada, da li među njima ima neko ko je potomak neke od tih porodica ali nijedno ime mi nije palo na pamet. Ezher Ezo Arnautović je čovjek koji ovom gradu dao obrise grada i za njegove vladavine su napravljeni: bulevar, kino, banka, željeznička stanica i Bog te pitao šta. Po mjerilima koje čitam na ovom siteu niije Zeničanin jer je rođen u Travniku. Alojz Renić, najbolji fudbaler svih vremena u Čeliku je takođe Travničanin. Nabrajanje bi moglo potrajati u nedogled.

Ovaj val ksenofobije se pojavio kod nas sa nastankom ove naše nove države, početkom devedesetih godina prošloga vijeka. Nevolja je mnoge ljude iz ratom zahvaćenih prostora natjerala da dođu u naš grad a mi smo ih dočekali sa prezirom i sa jednom skoro pa otvorenom mržnjom. Neki "majmun" iz Jajca napravi sranje u izbjegličkom logoru ili u gradu i odmah smo spremni generalizirati pa reći kako su svi iz Jajca lopovi, neradnici i nekulturni. Jajce ima toliku istorijsku vrijednost i kulturno naslijeđe kakvo Zenica nikada neće imati ali ne, mi smo spremni tvrditi da su Jajčani najveći seljaci. Molio bih građane Jajca da se ne naljute na slučajnom odabiru njihovog grada za primjer.

Postoji i animozitet prema seljacima iz okoline Zenice. Nebrojeno puta sam čuo kako za jednog našeg fudbalera odmah iza imena spomenu i rodno selo njegovog oca. Čovjek se namijenjao država i gradova u kojima je živio ali ne, ostaće mu kao neki nevidljivi žig ime sela njegova oca. To se prije nije nikada dešavalo u našem gradu. Po meni su seljaci i oni koji redovito ističu starost svoga prezimena a ništa za ovaj grad nisu preduzeli nego samo iz okola pljuju po onima koji su sa sela došli u gradove i stvorili oko sebe jedno moćno okruženje. U takvoj situaciji se događa da nam je glavni privrednik (ako izuzmemo Salku Džananovića) famozni vlasnik nekoliko supermarketa poznat po odjevnoj kombinaciji trenirka i špicaste cipele. On je došao i napravio imperiju samo zato što se niko od famoznih "Zeničana" nije sjetio da se udruže i naprave nešto čime bi mogli parirati tim novim privatnicima. Ovdje na našem site-u jako često vidim i neku vrstu šovinizma prema nekima koji su rasli u prigradskim naseljima.

Ko je uopće pozvan da sudi ko je Zeničanin a ko ne? Molio bih da me ne shvate krivo ali ponekad mislim da su najgori oni koji se pozivaju na to da moraju prigovoriti nekom za njegovo mjesto rođenja. Neki dan sam pričao sa jednim momkom koji je od rata na ovamo u Zenici i znam za sigurno da je napravio više od stotina Zeničana za ovaj grad i koji mi kaže da do sada nije prošao ni jedan dan a da mu na nos nisu nabili to što je rodom iz jednog gradića 80 km sjeverno od Zenice. Moram navesti primjer stomatologa Ashara Kazazića, iako će se on možda naljutiti što ga imenujem. Doselio je u naš grad sredinom osamdesetih. Cijeli rat je proveo u Zenici. Ne postoji niti jedna sportska ili kulturna manifestacija kojoj nije prisustvovao ili dao neki svoj prilog. Veliki navijač Čelika u svim sportovima iako je rođen i fakultet završio u Sarajevu. Ko ima pravo da njemu ukine to da se naziva Zeničaninom?

Kada sam bio mali učili su nas da je najveća vrijednost Zenice u tome što je to jedan multietnički grad koji je otvorenog srca primao ljude koji su dolazili da izgrade Željezaru i uvijek smo se spominjali kao grad koji je znao dočekati ljude sa strane.

Ponekad se zapitam da li su nas krivo učili ili smo se ipak mi promijenili...?

P.S. Ostao sam dužan svoju definiciju "pravog Zeničanina". Po meni je to svako ko ovaj grad osjeća svojim i voli ga, bez obzira od kud i kada je došao, ili kada i gdje je otišao.