Indijansko pleme u Zenici
Nedavno sam u razgovoru sa prijateljem koji je postao otac ušao u raspravu oko davanja imena djeci. Veliki sam poštovalac davanja tradicionalnih imena djeci a on je zagovornik teze da se treba dati upečatljivo ime koje ne pripada baš svakodnevnici. Sada mladi roditelji često zavire u knjige sa imenima ili još gore „googlaju“ po netu da bi pronašli dovoljno različito ime koje će njihov potomak nositi do kraja života. Sto ljudi, sto ćudi, što bi rekao naš narod. Ok zaviriti u knjige sa starim persijskim ili arapskim imenima, ali imena tražiti u knjigama Karla Maja ,poznatog pisca knjiga o indijancima, to je stvarno raritet.
U Sarajevu je postojala stara porodica Arnaut čiji je „pater familijas“ bio gospodin Ibrahim, poznat između ostalog i po tome što je bio osnivač i prvi direktor DOZ-a, prve osiguravajuće kuće sa ovih prostora. Njegov sin Nešet Arnaut, priznati liječnik specijaliziran za plućna oboljenja je napustio Sarajevo i nakon dužeg lutanja (Travnik, Zavidovići...) odlučio da svoje gnijezdo svije u Zenici. U naš grad je sa suprugom Danicom, prosvjetnom radnicom, doselio početkom pedesetih godina prošloga stoljeća.
Pokojni gospodin Nešet je bio pasionirani sakupljač knjiga i nazvanično saznajemo da je imao knjiga otprilike kao naša gradska biblioteka. Kažu da je pred smrt svojoj djeci podijelio sve knjige i to, pazite, svakom po 6000 komada. Obzirom da ih je imao troje to je jedna zavidna cifra od 18000 knjiga. Među toliko knjiga najdraže su mu bile one Karla Maja a da ta njegova ljubav prema knjigama o indijancima ostane zapamćena odlučio je svoju djecu nazvati po indijanskim poglavicama. Prvi i najstariji sin Unkas Arnaut, donedavni predsjednik kantonalnog suda u Zenici je bio prvi. Poslije njega se rodila Kamiah Arnaut, profesorica engleskog jezika koja je sada i Karović (udata za profesora Milenka Karovića ) i naposlijetku se rodio Kočiz, sada poznati zenički advokat. Unkas je nastavio sa tradicijom i svoju je djecu nazvao Onahti (kćer) i Naiče (sin). Kočiz je svojoj djeci takođe odabrao indijanska imena. Kćerke se zovu Sonsirej i Tila a sin je Načiz. Jedino je profesorica Kamiah (vjerojatno zbog svog muža, tradicionlanog Crnogorca) svom sinu dala ime Goran.
Danas pokojni čika Nešet (koji je, istini za volju, i sam imao pomalo čudno ime) bi vjerojatno bio ponosan na svoju poveliku familiju koja se pokazala veoma uspješnom u svim sferama života. On je umro 1998. godine a teta Danica je još uvijek živa i uživa u svojoj penziji u zgradi preko puta Papirne. Penziju je zaradila radeći u nekadašnjoj školi Sead Škrgo (ubijte me ali ne znam kako se sada zove).
Ovo je bila priča o jednoj netipičnoj zeničkoj porodici za koju se ja iskreno nadam da će nastaviti svoju tradiciju jer je itekako zanimljiva. Ko zna, možda na red dođe i neki Winnetou?
U Sarajevu je postojala stara porodica Arnaut čiji je „pater familijas“ bio gospodin Ibrahim, poznat između ostalog i po tome što je bio osnivač i prvi direktor DOZ-a, prve osiguravajuće kuće sa ovih prostora. Njegov sin Nešet Arnaut, priznati liječnik specijaliziran za plućna oboljenja je napustio Sarajevo i nakon dužeg lutanja (Travnik, Zavidovići...) odlučio da svoje gnijezdo svije u Zenici. U naš grad je sa suprugom Danicom, prosvjetnom radnicom, doselio početkom pedesetih godina prošloga stoljeća.
Pokojni gospodin Nešet je bio pasionirani sakupljač knjiga i nazvanično saznajemo da je imao knjiga otprilike kao naša gradska biblioteka. Kažu da je pred smrt svojoj djeci podijelio sve knjige i to, pazite, svakom po 6000 komada. Obzirom da ih je imao troje to je jedna zavidna cifra od 18000 knjiga. Među toliko knjiga najdraže su mu bile one Karla Maja a da ta njegova ljubav prema knjigama o indijancima ostane zapamćena odlučio je svoju djecu nazvati po indijanskim poglavicama. Prvi i najstariji sin Unkas Arnaut, donedavni predsjednik kantonalnog suda u Zenici je bio prvi. Poslije njega se rodila Kamiah Arnaut, profesorica engleskog jezika koja je sada i Karović (udata za profesora Milenka Karovića ) i naposlijetku se rodio Kočiz, sada poznati zenički advokat. Unkas je nastavio sa tradicijom i svoju je djecu nazvao Onahti (kćer) i Naiče (sin). Kočiz je svojoj djeci takođe odabrao indijanska imena. Kćerke se zovu Sonsirej i Tila a sin je Načiz. Jedino je profesorica Kamiah (vjerojatno zbog svog muža, tradicionlanog Crnogorca) svom sinu dala ime Goran.
Danas pokojni čika Nešet (koji je, istini za volju, i sam imao pomalo čudno ime) bi vjerojatno bio ponosan na svoju poveliku familiju koja se pokazala veoma uspješnom u svim sferama života. On je umro 1998. godine a teta Danica je još uvijek živa i uživa u svojoj penziji u zgradi preko puta Papirne. Penziju je zaradila radeći u nekadašnjoj školi Sead Škrgo (ubijte me ali ne znam kako se sada zove).
Ovo je bila priča o jednoj netipičnoj zeničkoj porodici za koju se ja iskreno nadam da će nastaviti svoju tradiciju jer je itekako zanimljiva. Ko zna, možda na red dođe i neki Winnetou?
Damire, nemoj shvatiti zlonamjerno, ali nije lijepo zadirati u neciju privatnost na ovaj nacin, ja se samo nadam da si dobio dozvolu od nekog od Arnauta da ovo pishes...
Sve Arnaute smatram svojim prijateljima, tako da nisam nikog ni pitao za odobrenje. A objavljivanje necijeg imena (ako nije u negativnom kontekstu) nije zalazenje u neciju privatnost. Posebno mislim da su imena javna stvar.