Vratia se Šime. Nakratko...

Ne znam da li me je neko i poželio, ali u svakom slučaju, vratio sam se u Zenicu, a samim time i u ovaj virtualni svijet, svijet mog alter ega Blentovena. Nedostajalo mi je pisanje u ovih petnaestak dana jer sam kontakte sa cyber svijetom u ovih petnaest dana sveo na minimum. Uglavnom sam pratio slike koje je moj prijatelj Kerim postavljao na blog i čitao svoje mailove, a priznajem pratio sam šta mi ''konkurencija'' piše.

Sam povratak u Zenicu mi je bio jako čudan i bolno otrežnjavajući jer me dočekala temperatura za nekih petnaestak stepeni niža od one koju sam imao u Trpnju.

OK, jesam proveo mnogo vremena na suncu i pokupio boju s kojom bih se mogao kandidovati za predsjednika SAD-a, ali nije mi jasno što se ljudi toliko zableje u moju novonastalu pigmentalnu zajebanciju i u starom Zeničkom stilu bacaju komentare tipa: ''aaa,bilo se na moru..?''

Nakon iščuđavanja mojoj preplanuloj boji slijedile su priče koje su imale za svrhu da me uvedu u surovu zeničku zbilju. Poginula dva motorista kod Beogradske, nastradali neki momci u autu, pronađen neki masakriran momak na Smetovima i napokon nekakva pucnjava u caffe Maredu gdje ima povrijeđenih i mrtvih kao da je 94-a. Sukobili se momci Mehe Skomorca i neki silni momci iz čaršije.

Petnaest dana na moru nisam čuo ni da je pomor ribe bio u pitanju, a kamoli da se neko ne daj Bože potukao ili za pištolje dohvatio. U kafićima na obali se jedino prepričava nekakva bolesna veza najomraženijeg čovjeka u Trpnju Dikana Radeljaka (omražen je jer je bio zadnji muž tragično preminule Gospe Trpanjske, Ene Begović) i kvazi glumice Dolores Lambaša (za nju pričaju da će dobiti salmonelu zato što je stalno na starim jajima).

U svim normalnim gradovima bi se trajno zatvorio objekat tipa Mareda, a gazda bi najvjerojatnije bio negdje u zatvoru. Ali ne, u Zenici takvi objekti rade i sinoć sam se ulazeći u naš grad uvjerio u to. U tom Maredu je do sada bilo bar pedesetak kafanskih tuča i bar deset onih u kojima su se potezali noževi i pištolji.

Ponovno se Zenica vratila u velikom stilu po broju članaka u Avazovoj crnoj hronici.

Danas sam se sreo, sa razlogom, mog skoro tri mjeseca sjebanog razdoblja i iznenađujuće lijepo se ispričao s njom. Shvatili smo da smo mi ipak na razini Češke i Slovačke koje su se rastale u gospodskom stilu. Ne postoje granice između njih, ali se i te kako poštuju i ne dozvoljava se miješanje u bilo kakvu unutarnju politiku, u našem slučaju čitaj život.

Taj današnji susret bi mi trebao i te kako uljepšati ovaj period koji namjeravam provesti u Zenici i nadam se da ću sada lakše i plodonosnije pisati svoj blog.

Namjeravao sam vam danas pisati o svom boravku u Trpnju, ali ispriječile su se neke druge stvari tako da vam sutra ne gine čitanje o mom boravku tamo.

Nedostajali su mi moji čitatelji, a nadam se i ja vama...