12. i 13. maj
Uz izvinjenje onima koji redovno čitaju „Jefimijin svijet“ prenosim vam ponovo post od Jefimije, samo iz razloga što mislim da je ovo zaslužilo da se spomene.
Priča prva
Tata mi je iz rudarske porodice. Njegov otac i brat su penziju zaradili „pod zemljom“, a on lično radi na Rudniku kao tehničar. Nana je pričala da je najviše u životu strahovala kad čuje sirenu Hitne pomoći, kako ona tako i ostali stanovnici Kaknja, zbog toga što je najviše zaposlenih bilo u Rudniku a nesreće su uvijek bile strašne. Zeničani takođe znaju o čemu govorim jer je veliki broj stanovnika Zenice imao nekog zaposlenog na Rudniku.
Prije 27 godina, 12. maja 1982. godine u jami Raspotočje se desila nesreća u kojoj je poginulo 39 rudara treće smjene. Tata mi je rekao da je danas na Rudniku bila delegacija koja je položila cvijeće na spomen obilježje podignuto u njihovo sjećanje. Drago mi je da nisu zaboravljeni.
Priča druga
Kada se povede priča o početku rata u BiH i prvim sukobima ja se sjetim kako sam nekad s početka 1992. godine vidjela kako se istovara oružje iz kombija pored jedne zgrade u Crkvicama. Nakon što sam to ispričala mami i tati oni su odlučili da kao savjesni građani ne mogu prećutati tako nešto te su nazvali Miliciju i prijavili im šta sam vidjela. Milicija (čini mi se da se tako zvala i tad) se zahvalila na dojavi, a događaji koji su uslijedili nekoliko mjeseci kasnije su nam svima dali do znanja da su nam se tada vjerovatno smijali.
Sjećam se tog 13. maja 1992. godine, dana u kojem je život izgubila djevojčica Matea Jurić. Nama običnim građanima koji ne drže do nacionalnih predznaka je ostalo nejasno šta se tada tačno desilo i od kud je došao metak koji je ugasio nedužni život djevojčice od dvije-tri godine ali to i nije važno. Matea je bila prva zenička žrtva, a meni se urezala u pamćenje zbog toga što sve do tada nisam vjerovala da se zlo dešava i nama. Zapamtila sam je, i nju i taj 13. maj, zbog toga što sam tada prvi put osjetila strah i jezu zbog svega što se dešavalo. Na netu vidim da su različiti datumi njenog stradanja, ali ja se dobro sjećam da sam tada u svojoj glavi utisnula 13. maj kao dan početka zla u Zenici. I nikad nisam ni sumnjala u to da je prva zenička žrtva pokazala da će ono što će se daje dešavati biti jednako loše – kada se nevini život kao što je dječiji ugasi prvi, onda ništa poslije toga ne može biti dobro.
Priča treća
Kada sam bila u petom razredu osnovne škole otkrila sam da i ja koja se ne volim umarati mogu biti sportista – otkrila sam sport koji čak ne traži razmišljanje poput šaha, niti znojenje i upale mišića – streljaštvo. Dugo godina sam provodila vrijeme baveći se sportom a izbjegavajući bilo koji vid napora. Zbog toga i pamtim 13. maj 2000. godine – dan u kojem nam je profesor fizičkog na fakultetu zakazao – kros! Trebali smo se naći na Kamberovića polju, bila je subota i prelijep dan. Smrknuto sam obukla patike i trenerku i krenula prema zakazanom mjestu. Prolazeći pored jedne kafane čula sam na vijestima da se na „Zlom brijegu“ kod Kaknja desila strašna saobraćajna nesreća – u autobusu koji je pao u rijeku Bosnu život je izgubilo 44, a povrijeđeno ih je još 11. I danas osjetim jezu kada se sjetim svega toga, a posebno zbog toga što sam čak poznavala neke od nastradalih.
napisala: Jefimija treća
Priča prva
Tata mi je iz rudarske porodice. Njegov otac i brat su penziju zaradili „pod zemljom“, a on lično radi na Rudniku kao tehničar. Nana je pričala da je najviše u životu strahovala kad čuje sirenu Hitne pomoći, kako ona tako i ostali stanovnici Kaknja, zbog toga što je najviše zaposlenih bilo u Rudniku a nesreće su uvijek bile strašne. Zeničani takođe znaju o čemu govorim jer je veliki broj stanovnika Zenice imao nekog zaposlenog na Rudniku.
Prije 27 godina, 12. maja 1982. godine u jami Raspotočje se desila nesreća u kojoj je poginulo 39 rudara treće smjene. Tata mi je rekao da je danas na Rudniku bila delegacija koja je položila cvijeće na spomen obilježje podignuto u njihovo sjećanje. Drago mi je da nisu zaboravljeni.
Priča druga
Kada se povede priča o početku rata u BiH i prvim sukobima ja se sjetim kako sam nekad s početka 1992. godine vidjela kako se istovara oružje iz kombija pored jedne zgrade u Crkvicama. Nakon što sam to ispričala mami i tati oni su odlučili da kao savjesni građani ne mogu prećutati tako nešto te su nazvali Miliciju i prijavili im šta sam vidjela. Milicija (čini mi se da se tako zvala i tad) se zahvalila na dojavi, a događaji koji su uslijedili nekoliko mjeseci kasnije su nam svima dali do znanja da su nam se tada vjerovatno smijali.
Sjećam se tog 13. maja 1992. godine, dana u kojem je život izgubila djevojčica Matea Jurić. Nama običnim građanima koji ne drže do nacionalnih predznaka je ostalo nejasno šta se tada tačno desilo i od kud je došao metak koji je ugasio nedužni život djevojčice od dvije-tri godine ali to i nije važno. Matea je bila prva zenička žrtva, a meni se urezala u pamćenje zbog toga što sve do tada nisam vjerovala da se zlo dešava i nama. Zapamtila sam je, i nju i taj 13. maj, zbog toga što sam tada prvi put osjetila strah i jezu zbog svega što se dešavalo. Na netu vidim da su različiti datumi njenog stradanja, ali ja se dobro sjećam da sam tada u svojoj glavi utisnula 13. maj kao dan početka zla u Zenici. I nikad nisam ni sumnjala u to da je prva zenička žrtva pokazala da će ono što će se daje dešavati biti jednako loše – kada se nevini život kao što je dječiji ugasi prvi, onda ništa poslije toga ne može biti dobro.
Priča treća
Kada sam bila u petom razredu osnovne škole otkrila sam da i ja koja se ne volim umarati mogu biti sportista – otkrila sam sport koji čak ne traži razmišljanje poput šaha, niti znojenje i upale mišića – streljaštvo. Dugo godina sam provodila vrijeme baveći se sportom a izbjegavajući bilo koji vid napora. Zbog toga i pamtim 13. maj 2000. godine – dan u kojem nam je profesor fizičkog na fakultetu zakazao – kros! Trebali smo se naći na Kamberovića polju, bila je subota i prelijep dan. Smrknuto sam obukla patike i trenerku i krenula prema zakazanom mjestu. Prolazeći pored jedne kafane čula sam na vijestima da se na „Zlom brijegu“ kod Kaknja desila strašna saobraćajna nesreća – u autobusu koji je pao u rijeku Bosnu život je izgubilo 44, a povrijeđeno ih je još 11. I danas osjetim jezu kada se sjetim svega toga, a posebno zbog toga što sam čak poznavala neke od nastradalih.
Ne spadam u ljude koji dobro pamte datume, ali mi se neki sami od sebe usijeku u pamćenje. I kao što nikad ne zaboravim neke rođendane, tako se uvijek sjetim svih ovih pomenutih tragedija. Zbog toga danas i pišem o njima – zaslužuju da ih se Zeničani sjete.
0 comments:
Post a Comment