Vruće za poludit'
U ove hladne zimske dane potpomognut "Šečićevim” grijanjem malo je paradoksalno da se sjetim grupe imenom Nemoguće vruće. Ta grupa je sama po sebi bila paradoks.
Grupa u kojoj je gitarista kruh zarađivao kao električar u Staroj jami Rudnika Zenica, bubnjar radio kao taksist, klavijaturist kao likvidator plata na Rudniku je bila totalno atipična za tadašnju rock scenu. Jedini koji je donekle zalazio u stereotipe tadašnjeg Yu-rock establishmenta je bio Spaha, tekstopisac i autor svih melodija na oba albuma koje je ta grupa iznjedrila, mada je i on bio jako daleko od ustaljenih sex (u tragovima), drugs (neka, hvala) & rock&roll (pomalo) klišea. On je uvijek bio fini dečko sa frizuricom koja je više nalikovala studentu violine iz Praga, gdje će on sticajem nekih čudnih okolnosti i završiti, nego nekom rock glazbeniku.
Nedavno sam slušajući "Ismine tamburaše" (Šefa i Nune iz "Starog sata") uhvatio sebe u nevjerici da je prošlo više od dvadeset godina od izdavanja famoznog albuma sa pjesmama Pjeva Rusija, Sve su klinke... i da ih u glas danas pjevaju čak i neki koji su godište tog albuma.
Kad malo bolje razmislim na omotu albuma je sladak mali dječak sa kovrdžavom kosicom koji nema više od pet godina a danas ga viđam, momak pred ženidbu! Za neupućene taj dječak je sin Paneta Škrbića, tadašnjeg managera grupe.
Mnogi ne znaju ni to (a pjevali su je stotinama puta) da je pjesmu "Ta djevojka" Spaha posvetio Dinki Delić, jedinoj Miss Yu iz našeg grada koja je išla sa Spahom i autorom ovog teksta u isti razred.
Jednako kako se i okupila u tišini tako se grupa i razišla. A da bude još čudnije nijedan od članova benda nikad poslije nije nastavio bavljenje muzikom. Opet, izuzev Spahe koji je nastavio pisati pjesme za neke renomirane muzičare s ovih prostora. Prošle godine je čak trebao dobiti Porina za najbolju pjesmu (Oči boje srne - Crvena jabuka) ali je zbog diplomatskih razloga nije dobio (nije građanin Hrvatske).
Ako već nije građanin Hrvatske a Bosne znamo da jest, ne preostaje nam drugo nego da našeg Praškog studenta violine natjeramo da nas podsjeti na stara vremena i napiše još koju pjesmu o nama i našem gradu jer to mu najbolje ide...
Grupa u kojoj je gitarista kruh zarađivao kao električar u Staroj jami Rudnika Zenica, bubnjar radio kao taksist, klavijaturist kao likvidator plata na Rudniku je bila totalno atipična za tadašnju rock scenu. Jedini koji je donekle zalazio u stereotipe tadašnjeg Yu-rock establishmenta je bio Spaha, tekstopisac i autor svih melodija na oba albuma koje je ta grupa iznjedrila, mada je i on bio jako daleko od ustaljenih sex (u tragovima), drugs (neka, hvala) & rock&roll (pomalo) klišea. On je uvijek bio fini dečko sa frizuricom koja je više nalikovala studentu violine iz Praga, gdje će on sticajem nekih čudnih okolnosti i završiti, nego nekom rock glazbeniku.
Nedavno sam slušajući "Ismine tamburaše" (Šefa i Nune iz "Starog sata") uhvatio sebe u nevjerici da je prošlo više od dvadeset godina od izdavanja famoznog albuma sa pjesmama Pjeva Rusija, Sve su klinke... i da ih u glas danas pjevaju čak i neki koji su godište tog albuma.
Kad malo bolje razmislim na omotu albuma je sladak mali dječak sa kovrdžavom kosicom koji nema više od pet godina a danas ga viđam, momak pred ženidbu! Za neupućene taj dječak je sin Paneta Škrbića, tadašnjeg managera grupe.
Mnogi ne znaju ni to (a pjevali su je stotinama puta) da je pjesmu "Ta djevojka" Spaha posvetio Dinki Delić, jedinoj Miss Yu iz našeg grada koja je išla sa Spahom i autorom ovog teksta u isti razred.
Jednako kako se i okupila u tišini tako se grupa i razišla. A da bude još čudnije nijedan od članova benda nikad poslije nije nastavio bavljenje muzikom. Opet, izuzev Spahe koji je nastavio pisati pjesme za neke renomirane muzičare s ovih prostora. Prošle godine je čak trebao dobiti Porina za najbolju pjesmu (Oči boje srne - Crvena jabuka) ali je zbog diplomatskih razloga nije dobio (nije građanin Hrvatske).
Ako već nije građanin Hrvatske a Bosne znamo da jest, ne preostaje nam drugo nego da našeg Praškog studenta violine natjeramo da nas podsjeti na stara vremena i napiše još koju pjesmu o nama i našem gradu jer to mu najbolje ide...
Super tekst, nema šta.
Hvala na ovim informacijama, baš sam uživao.
Jedino me još zanima gdje su oni danas i šta rade.