Blentoven Zenica

email: blentoven@gmail.com

Šta je Blentoven?

Blentoven nije samo blog jednog Zeničanina o Zenici i o vremenima koja su prošla. To je mjesto na kojem se izmjenjuju sjećanja sa aktuelnim dešavanjima kao i likovi iz prošlosti i sadašnjosti. Ali prije svega – to je mjesto za sve koji u sebi nose pozitivnu energiju, ljubav prema dobrim ljudima i vjeru u bolje sutra.

Ko je Blentoven?

Zovem se Damir Vučak i za dio čitalaca bloga to je dovoljan podatak. Za ostale ću reći da imam dovoljno godina da mogu govoriti o bogatom životnom iskustvu. Grad u kojem živim je Zenica. Za neke je Zenica grad Čelika i zatvora. Za mene je grad nepresušne inspiracije koja je dovela do stvaranja Blentovena.

Rock veterani su pokazali svima da bez „starca nema udarca“

Posted on 3/07/2010 04:30:00 PM No Comments



Nikada nisam bio neki fan rock grupe Parni valjak, bez obzira što me za njih veže jedan jako neobičan događaj. Naime, prvi rock koncert u mom životu je bio baš koncert te grupe koji se održao u nekadašnjem Domu kulture, sadašnjem prostoru koji pripada Hrvatskom domu “Kralj Tomislav“. Bila je to neka davna 1978 ili 1979, ne sjećam se tačno. Znam da sam kao klinac bio oduševljen „bukom“ koju su pravili. Nasnimaše se oni albuma i albuma ali nikad ih više nisam pogledao na koncertu. Imao sam nekoliko prilika ali baš mi se nije dalo gledati ih.

Sinoćnji koncert je bio veliko iznenađenje za mene. Ti rock&roll „starci“, band sa najdužim stažom na ovim prostorima je izgledao kao da su na bini šestorica tinejdžera. Aki i Hus imaju po mojoj računici negdje oko 60 godina a nisu prestali sa skakanjem niti jedne minute tokom trosatnog koncerta. Uhvatio sam sebe kako pjevušim hitove Valjka što i nije bilo teško za shvatiti jer vas je njihova energija tjerala na to. Sound je bio fenomenalan, osvijetljenje također a o umjetničkom dojmu ne treba trošiti riječi. Marijan Brkić „Brk“, Bero na klavijaturama i Dražen Šolc na bubnjevima su svoje solo dionice odsvirali do savršenstva. O Akiju i Husu ne treba trošiti riječi jer se ionako o njima sve zna. Zavidna energija koju su nam demonstrirali nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Pri odlasku sa koncerta u razgovoru sa starim poznavaocem rock zbilje na ovim prostorima, Josipom Dujmovićem, došli smo do zaključka da je ovo bio najbolji rock koncert u Zenici zadnjih dvadeset godina.


Topla preporuka za predstavu "Bizarno"

Posted on 3/06/2010 02:42:00 PM comments (1)
Sinoć smo prisustvovali pretpremijeri novog komada u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu. Izuzetno zanimljivo postavljen komad od strane Bugarskog redatelja Petra Kaukova koji je jednu jako zanimljivu temu postavio na malu scenu naše pozorišne kuće. Svi problemi koje susrećemo u današnje vrijeme su zastupljeni u dva sata predstave koja sigurno nokoga neće ostaviti ravnodušnim.

Pisac teksta Željko Hubač, višestruko nagrađivan za svoje dramske tekstove, je neko vrijeme živio u Zenici. Izuzetno hrabro je uradio ovaj tekst gdje se kroz tri priče isprepliću ljubav i smrt. Naizgled tri nepovezane priče obuhvataju sve segmente dekadencije današanjeg društva. U prvoj priči se isprepliću sudbine jedne nesređene porodice i jednog para narkomana. Druga priča je o korumpiranosti i ljubavnom trokutu nekadašnjih prijatelja a zadnja priča koja na Altmanovski način, koju je poznati režiser koristio u svojim "Kratkim rezovima" uvezuje sa prethodne tri, pripovijeda nam o novokomponiranim krimi bossu.

Moram naglasiti da je glumačka podjela jako dobra sa pet glumaca koji igraju u sve tri priče što je jako zahtjevna stvar zbog čestih izmjena ritma koje se provlače kroz naizgled nepovezane priče. Posebno mi se svidjela gluma Anđele Ilić koja me iz predstave u predstvau uvjerava u svoj talenat. Snježana Marković i Tarik Marković su standardno dobri i veoma zorno su prikazali likove koji se nose sa svojim unutarnjim demonima. Siniša Vidović je za mene novi lik i mislim da je pred njim zanimljiva karijera na kojoj još treba poraditi. I na kraju Nusmir Muharemović čiji likovi su najdominantniji u cijeloj predstavi, na momente je a na momente pomislim da je mogao mnogo bolje. Činjenica je da je njegova uloga najkompleksnija i da su sinusoide karaktera koje on igra najizraženije tako da je pred njim bio i najteži zadatak. Imam osjećaj da je njega režiser najmanje volio jer je on jedini lik u predstavi koji je poginuo u sve tri priče a da ne spominjem da je on jedini lik koji se skroz do gola morao svući od kako ovo naše pozorište egzistira u samostalnoj BiH.

Sve pohvale idu i na račun scenografije i sasvim inovativnog pristupa mijenjanju scene. Naime, ovu predstavu gleda 40-ak ljudi koji sjede na sredini glavne scene i nakon svake priče kompletan prostor za sjedenje se zarotira za 45 stepeni da bi publiku prenijelo na potpuno novu scenu.

Mislim da je predstava "Bizarno" jedno jako zanimljivo djelo koje i te kako vrijedi pogledati.

P.S. Večeras je premijerno izvođenje predstave, a za više informacija potražite na www.bnp.com.ba


Imamo prelijepo kino, samo da nam je i publika takva…

Posted on 3/01/2010 06:59:00 PM comments (3)
Labels: ,
U posljednje vrijeme jako slabo izlazimo. Hana i ja smo prezauzeti pisanjem i održavanjem naše stranice a nakupi se tu i drugih obaveza pa većinu vremena ostajemo kući. Prije nekoliko dana smo odlučili da izađemo napokon i mi malo među ljude. Bolji povod od odlaska u kino nismo mogli pronaći. Davao se film “Na putu”, naše nagrađivane redateljke Jasmile Žbanić. Karte sam otišao dignuti na moderniziranoj biletarnici i redovi za karte su mi vratili vjeru u naš grad. Sjećam se nekadašnjih gužvi pred tadašnjim kinom “29.novembar” koji su sezali i do samih trafika ispred kina. Preljubazne tete koje rade na prodaji karata i izuzetno ugodni ambijent kina su nam potvrdili ispravnost ideje o posjeti kinu.

Da se sve ne završi u idiličnoj atmoseferi potrudlili su se naši sugrađani, posjetioci kina koji su tokom cijelog filma nešto rondali, komentarisali scene kao da su u svojim kućnim foteljama i non stop nešto prigovarali. Dvojica momaka koje poznajem iz čaršije, a sjedili su iza nas, su skoro čitavo vrijem prepričavali neke scene tako da je bilo skoro nemoguće na miru gledati film. Do njih su sjedile neke djevojke (Hana reče da ih nekolicinu poznaje jer stanuju iznad njene radnje u samom centru grada) koje su na svaku, ama baš na svaku scenu, imale komentar tako da pola dijaloga nisam razumio. Slično je bila i sa gledanjem “Avatara” ali ovo je mnogo gore jer je film bio na našem jeziku pa se čovjek mora skoncetrirati na tekst.

Namjerno sam u opisima bučnih gledaoca apostrofirao to da su to ljudi iz grada da ne bi neko opet uletio sa komentarom tipa “to su seljaci koji nam truju atmosferu u gradu”. Kada su se svjetla upalila htio sam prići ovim osobama i prigovoriti im na groznom ponašanju ali nisam vidio svrhu da ja to uradim kada to iz kuće nisu ponijeli. Pet glasnih djevojaka koje su bile napirlitane za kasnonoćni izlazak sam prije mogao vizuelno smjestiti u koncert turbo folk dive Seke Aleksić koji se sutradan održavao u jednoj od zeničkih diskoteka nego u jednu kulturnu ustanovu kako je naše novo kino. Slušajući Beavisa i Buttheada koji su sjedili iza mene shvatio sam da su oni došli da ubiju dva sata (zaboravio sam napisati da smo išli na onu zadnju predstavu od 22 sata) i da im se film uopće ne gleda nego moraju biti tu da im prođe vrijeme.

Mislio sam vam pisati i impresije o filmu ali gore navedeni puk mi nije dao da ga na miru odgledam, čini mi se jako dobar film, tako da vam to ne mogu to ovaj put učiniti. Kada samo pomislim koliko su novaca ljudi iz preduzeća “Ekran” uložili da bi Zeničanima otvorili jedan ovako prelijep objekat dođe mi da poludim jer shvatam da nisu napravili ništa dok ne organizuju nekakve tečajeve o kulturnom ponašanju u kinu.


Zeničani

Posted on 2/22/2010 06:01:00 PM comments (4)
Labels:
Već danima čitam komentare ljudi na ovoj našj stranici i ne mogu da se načudim. Koju god temu da odaberem nakon par normalnih komentara vezanih za nju obavezno slijede prepucavanja na svima omiljeno - Zeničani i oni drugi. Ovaj grad izgleda ima veći problem od aerozagađenja i nezaposlenosti, a sve više mislim da je to animozitet između starih Zeničana (ma ko da su oni), izbjeglica i onih koji su došli sa sela. Makar moram rizikovati posjećenost i to da ne budem shvaćen ja ću vam napisati šta mislim o tome.

Kroz mnogo stvari sam se dokazao kao pravi Zeničanin ali se moram zapitati kada čitam prepucavanja na našoj stranici da li ja uopće pripadam tu. Moj otac je u Zenicu doselio 61. godine prošlog vijeka a mamini su Botići sa Brista, obitelj koja više od 150 godina živi tamo. Pišem, po mnogima „najzeničkiju stranicu“, borim se na sve načine da popravimo situaciju u našem gradu ali mislim da ni to ne bi bio nekakav teg koji bi morao prevagnuti u moju korist na nekom nevidljivom kantaru kojim se mjeri ko je ko.

Ko su uopće stari Zeničani?

Jesu li to potomci onih starih familija koje sam spominjao u jednom od svojih postova na Blentovenu? Zenica je netom iza prvog svjetskog rata brojala samo 3200 stanovnika. Jesu li njihovi potomci jedini koji se mogu ubrojati u privilegovanu skupinu ljudi koja se naziva starim Zeničanima. E ja ću vam reći da su oni po meni jedini krivci što je stanje u našem gradu ovakvo kakvo je. Oni sjede po svojim kafićima, uglavnom kraj prozora, i komentarišu bilo koga ko prođe, uglavnom riječima "vidi seljaka, ja ga znam kada se u grad spustio". Ti ljudi su uglavnom iz bogatih porodica i nikada im se nije dalo da uđu neke političke vode ili ne daj Bože da se eksponiraju u borbi za svoj grad. Lakše je svakoga prozivati iza leđa i kukati nad sudbinom.

Pokušavao sam se sjetiti značajnih ljudi iz ovog grada, da li među njima ima neko ko je potomak neke od tih porodica ali nijedno ime mi nije palo na pamet. Ezher Ezo Arnautović je čovjek koji ovom gradu dao obrise grada i za njegove vladavine su napravljeni: bulevar, kino, banka, željeznička stanica i Bog te pitao šta. Po mjerilima koje čitam na ovom siteu niije Zeničanin jer je rođen u Travniku. Alojz Renić, najbolji fudbaler svih vremena u Čeliku je takođe Travničanin. Nabrajanje bi moglo potrajati u nedogled.

Ovaj val ksenofobije se pojavio kod nas sa nastankom ove naše nove države, početkom devedesetih godina prošloga vijeka. Nevolja je mnoge ljude iz ratom zahvaćenih prostora natjerala da dođu u naš grad a mi smo ih dočekali sa prezirom i sa jednom skoro pa otvorenom mržnjom. Neki "majmun" iz Jajca napravi sranje u izbjegličkom logoru ili u gradu i odmah smo spremni generalizirati pa reći kako su svi iz Jajca lopovi, neradnici i nekulturni. Jajce ima toliku istorijsku vrijednost i kulturno naslijeđe kakvo Zenica nikada neće imati ali ne, mi smo spremni tvrditi da su Jajčani najveći seljaci. Molio bih građane Jajca da se ne naljute na slučajnom odabiru njihovog grada za primjer.

Postoji i animozitet prema seljacima iz okoline Zenice. Nebrojeno puta sam čuo kako za jednog našeg fudbalera odmah iza imena spomenu i rodno selo njegovog oca. Čovjek se namijenjao država i gradova u kojima je živio ali ne, ostaće mu kao neki nevidljivi žig ime sela njegova oca. To se prije nije nikada dešavalo u našem gradu. Po meni su seljaci i oni koji redovito ističu starost svoga prezimena a ništa za ovaj grad nisu preduzeli nego samo iz okola pljuju po onima koji su sa sela došli u gradove i stvorili oko sebe jedno moćno okruženje. U takvoj situaciji se događa da nam je glavni privrednik (ako izuzmemo Salku Džananovića) famozni vlasnik nekoliko supermarketa poznat po odjevnoj kombinaciji trenirka i špicaste cipele. On je došao i napravio imperiju samo zato što se niko od famoznih "Zeničana" nije sjetio da se udruže i naprave nešto čime bi mogli parirati tim novim privatnicima. Ovdje na našem site-u jako često vidim i neku vrstu šovinizma prema nekima koji su rasli u prigradskim naseljima.

Ko je uopće pozvan da sudi ko je Zeničanin a ko ne? Molio bih da me ne shvate krivo ali ponekad mislim da su najgori oni koji se pozivaju na to da moraju prigovoriti nekom za njegovo mjesto rođenja. Neki dan sam pričao sa jednim momkom koji je od rata na ovamo u Zenici i znam za sigurno da je napravio više od stotina Zeničana za ovaj grad i koji mi kaže da do sada nije prošao ni jedan dan a da mu na nos nisu nabili to što je rodom iz jednog gradića 80 km sjeverno od Zenice. Moram navesti primjer stomatologa Ashara Kazazića, iako će se on možda naljutiti što ga imenujem. Doselio je u naš grad sredinom osamdesetih. Cijeli rat je proveo u Zenici. Ne postoji niti jedna sportska ili kulturna manifestacija kojoj nije prisustvovao ili dao neki svoj prilog. Veliki navijač Čelika u svim sportovima iako je rođen i fakultet završio u Sarajevu. Ko ima pravo da njemu ukine to da se naziva Zeničaninom?

Kada sam bio mali učili su nas da je najveća vrijednost Zenice u tome što je to jedan multietnički grad koji je otvorenog srca primao ljude koji su dolazili da izgrade Željezaru i uvijek smo se spominjali kao grad koji je znao dočekati ljude sa strane.

Ponekad se zapitam da li su nas krivo učili ili smo se ipak mi promijenili...?

P.S. Ostao sam dužan svoju definiciju "pravog Zeničanina". Po meni je to svako ko ovaj grad osjeća svojim i voli ga, bez obzira od kud i kada je došao, ili kada i gdje je otišao.


Ruglo u centru grada

Posted on 2/16/2010 08:32:00 PM comments (3)

Neki dan sam pisao o tome kako je pijaca iscurila na Titovu ulicu.

Danas sam stvarno totalno poludio zbog toga. Od Kamenog mosta do Zeničanke razastrte su kartonske kutije sa raznim sadržajem i sa nenormalno glasnim prodavačima. Otac mog prijatelja koji ima radnju blizu Zeničanke je na rubu živaca od neshvatljivo kreštavog glasa jedne Romkinje koja se od ranih jutarnjih sati dernja kao da joj neko kožu guli. Jedan dan prodaje DVD-ove po marku, drugi dan prodaje gaće, treći dan nešto treće, ali se ne prestaje derati. Danas su prevazišli sami sebe i svoje improvizovane štandove su zavili na slovo L u Masarykovu ulicu i prodavali su nekakve store i čaršafe.

Ne razumijem gdje je ta naša policiija i inspekcija da provjeri papire tih ljudi koji su zakrčili glavnu zeničku ulicu i doveli je do toga da niko normalan neće da kupi ili uzme u najam prostor koji se tu nalazi. Sve češće nailazim na Zeničane koji u čaršiju idu bulevarom iako im je mnogo bliže ići Titovom jer nemaju živaca provlačiti se između kartonskih kutija i naguravati se sa drskim prodavačima.

Posebna je priča o artiklima koji se prodaju. Sve je to roba sumnjivog porijekla a posebno je sumnjiv rok trajanja. Prodaju se nekakvi keksovi za koje nikada niste čuli, mliječni proizvodi kojima je rok trajanja opasno blizu isteka i milioni baterija, gaća i ostale trikotaže.

Ko god da dođe u naš grad s gađenjem okreće glavu kada prolazi kroz našu glavnu ulicu. Nedavno mi je neko napisao komentar da su to ljudi koji su ratni vojni invalidi i demobilisani borci i da im opština ne može ništa ali ja odgovorno tvrdim da to nije istina jer sam sto posto ubijeđen da ona Romkinja sa kreštavim glasom i još nekoliko njenih prijateljica sigurno nisu ratovale. Oni rade za neke švercere koji robu dovlače sa koridora i iz Kine.

Inspekcija redovito dolazi da pokupi harač od privatnika koji imaju radnje i svako malo ih opasno lupi po džepu a ruglo koje im se prostire pod nosom uporno ignorira iako ono stvara nelojalnu konkurenciju ljudima koji imaju prijavljene trgovine.


Subscribe to: Posts (Atom)