skip to main |
skip to sidebar
Ovih dana se rade razne ankete u kojima se biraju sportaši godine, desetljeća, svih vremena i slično. Kao i uvijek ja sjedim po kafićima i opipavam puls ljudi koji se takmiče da iz rukava izvuku nekog svog favorita za najboljeg sportaša u bilo kojoj kategoriji. Neko od prisutnih me upitao šta ja mislim o tome. Niti jednu sekundu nisam razmišljao kada sam rekao da je po meni najbolji zenički sportaš svih vremena Zoran Savić.
Zašto Zoran Savić?
Taj visoki dečko iz Blatuše je osvojio toliko trofeja da bi mi trebalo pola dana da ih sve nabrojim. Više puta prvak Evrope sa nekoliko timova, sa dvije reprezentacije je bio prvak Evrope i svijeta. Bio je sportski direktor u Bologni i u Barceloni. Ma moglo bi se to nabrajati danima. Ja sam ponosan što Zoku poznajem lično i mogu odgovorno tvrditi da je uz sve to i divan čovjek. Potrudio sam se da dođem do njega i da za naš portal napravim jedan intervju sa čovjekom koji to definitivno zaslužuje.
Intervju u cjelini možete pročitati klikom na Zoran Savić – veliki momak iz Blatuše
Prije dva dana u susjednoj nam Hrvatskoj je bila manifestacija nazvana neobičnim imenom – Noć muzeja. To je jedna dobra zamisao vlade Republike Hrvatske na čelu sa njenim ministarstvom kulture koji su odlučili da taj dan svi muzeji diljem države budu otvoreni do jedan sat poslije ponoći i da ulaz u sve spomenute bude slobodan. Divan primjer kako država radi na popularizaciji kulture.
Odvratan osjećaj u mom želucu stvara komparacija te manifestacije sa kulturnom učmalošću našeg grada. Kod nas muzej radi do 17 h svakim radnim danom a tek nedavno su počeli raditi subotom. Nije mi jasno kako bilo ko stigne da pogleda neke izložbe koje se tamo postavljaju. Ljudi rade uglavnom do 16 ili 17 sati i ne stignu da odu tamo a posebno ne da svoju djecu odvedu u razgledanje izloženih eksponata.
Kad smo već kod eksponata mislim da svi oni koji su tamo izloženi stoje još od vremena doajena prikupljanja zeničke muzejske građe, rahmetli Fiće Ibrahimspahića. Opština je izdvojila ogromna sredstva da se napravi zgrada koja zaista reprezentativno izgleda izvana ali unutra je blago rečeno kaos. Na ulazu vas dočekaju djevojke koje rade na porti i ljubazno vas usmjere na razgledanje eksponata ali od kustosa ni traga. Već sam pisao o tome kako je kamera koja ima izuzetnu priču (njom su fotografirani pripadnici Mlade Bosne na suđenju u Sarajevu) stavljena u neki zametnuti ćošak gdje sam ga ja jedva pronašao. Naprijed su izložene neke replike ustaških i njemačkih uniformi sa svom pripadajućom opremom.
Marketing muzeja je očigledno negdje dobrano zapeo jer plakatiranje izložbi i izlaganja novih muzejskih postavki je svedeno samo na stavljanje plakata na ulazna vrata muzeja i možete ga primijetiti samo ako ste u prolazu. U prolazu možete biti samo ako idete na neku od molitvi u čaršijsku džamiju ili ako idete nekom na dženazu jer je taj dio grada poodavno postao mrtav za zeničke šetače. Prije nekih tri mjeseca je bila upriličena retrospektiva nezavisnog evropskog filma za koju sam ja doznao tek nekoliko dana nakon prikazivanja a imao sam jaku želju da pogledam neki dobar film. Sličnih primjera je napretek. Uglavnom čovjek bi morao dežurati ispred vrata da bi bio obaviješten o događanjima u tom precijenjenom zdanju.
Ne znam koliko je Zeničane koji su primorani da pune budžet opštine koštao ovaj „hram kulture“ u bojama prijeratnog Holiday Inna ali znam da su za te pare mogli da naprave nešto što bi našem gradu bilo mnogo rentabilnije. Na primjer neki novi KP dom jer su postojeći kapaciteti odavno popunjeni pa smo dovedeni do ruba apsurda da imamo čak i osuđene za ratni zločin koji čekaju na odlazak na izvršenje kazne zato što nema slobodnih kreveta u kaznionicama. Ostalo je jako mnogo kasarni po našim gradovima koje bi se uz minimalna sredstva mogle preurediti u kaznionice pa da kriminalci imaju gdje prenoćiti a ne da nekom novom naraštaju dajemo nova krila u kaznenim djelima zbog nemogućnosti sankcionisanja istih.
Nedavno sam u razgovoru sa prijateljem koji je postao otac ušao u raspravu oko davanja imena djeci. Veliki sam poštovalac davanja tradicionalnih imena djeci a on je zagovornik teze da se treba dati upečatljivo ime koje ne pripada baš svakodnevnici. Sada mladi roditelji često zavire u knjige sa imenima ili još gore „googlaju“ po netu da bi pronašli dovoljno različito ime koje će njihov potomak nositi do kraja života. Sto ljudi, sto ćudi, što bi rekao naš narod. Ok zaviriti u knjige sa starim persijskim ili arapskim imenima, ali imena tražiti u knjigama Karla Maja ,poznatog pisca knjiga o indijancima, to je stvarno raritet.
U Sarajevu je postojala stara porodica Arnaut čiji je „pater familijas“ bio gospodin Ibrahim, poznat između ostalog i po tome što je bio osnivač i prvi direktor DOZ-a, prve osiguravajuće kuće sa ovih prostora. Njegov sin Nešet Arnaut, priznati liječnik specijaliziran za plućna oboljenja je napustio Sarajevo i nakon dužeg lutanja (Travnik, Zavidovići...) odlučio da svoje gnijezdo svije u Zenici. U naš grad je sa suprugom Danicom, prosvjetnom radnicom, doselio početkom pedesetih godina prošloga stoljeća.
Pokojni gospodin Nešet je bio pasionirani sakupljač knjiga i nazvanično saznajemo da je imao knjiga otprilike kao naša gradska biblioteka. Kažu da je pred smrt svojoj djeci podijelio sve knjige i to, pazite, svakom po 6000 komada. Obzirom da ih je imao troje to je jedna zavidna cifra od 18000 knjiga. Među toliko knjiga najdraže su mu bile one Karla Maja a da ta njegova ljubav prema knjigama o indijancima ostane zapamćena odlučio je svoju djecu nazvati po indijanskim poglavicama. Prvi i najstariji sin Unkas Arnaut, donedavni predsjednik kantonalnog suda u Zenici je bio prvi. Poslije njega se rodila Kamiah Arnaut, profesorica engleskog jezika koja je sada i Karović (udata za profesora Milenka Karovića ) i naposlijetku se rodio Kočiz, sada poznati zenički advokat. Unkas je nastavio sa tradicijom i svoju je djecu nazvao Onahti (kćer) i Naiče (sin). Kočiz je svojoj djeci takođe odabrao indijanska imena. Kćerke se zovu Sonsirej i Tila a sin je Načiz. Jedino je profesorica Kamiah (vjerojatno zbog svog muža, tradicionlanog Crnogorca) svom sinu dala ime Goran.
Danas pokojni čika Nešet (koji je, istini za volju, i sam imao pomalo čudno ime) bi vjerojatno bio ponosan na svoju poveliku familiju koja se pokazala veoma uspješnom u svim sferama života. On je umro 1998. godine a teta Danica je još uvijek živa i uživa u svojoj penziji u zgradi preko puta Papirne. Penziju je zaradila radeći u nekadašnjoj školi Sead Škrgo (ubijte me ali ne znam kako se sada zove).
Ovo je bila priča o jednoj netipičnoj zeničkoj porodici za koju se ja iskreno nadam da će nastaviti svoju tradiciju jer je itekako zanimljiva. Ko zna, možda na red dođe i neki Winnetou?
Za par dana će biti puni mjesec od kako je sa radom počeo Zenica-Online. Do sada smo zadovoljni razvojem stranice, a kako sam primijetio još uvijek svi redovni čitaoci Blentovena nisu svratili na Zenica-Online da vide o čemu se tu radi. Zato vam ovdje donosim pregled nekih tekstova sa pomenute stranice koji su pobudili veliko interesovanje čitalaca.
Najčitaniji tekst je bio Intervju sa Sašom Domuzom, ujedno i reportaža o "Djeci Perviza". Intervju sam lično uradio a možete ga pročitati na "Pervizova djeca 1969 – 2009"
Razgovor sa Saladinom Pašalićem je takođe zainteresovao mnoge. Saladin nam je pričao o sebi i svojim zanimanjima, a sve to možete pročitati na Razgovor sa Saladinom Pašalićem
Imamo i zanimljivu rubriku, zove se "Intervju 3 u 1". U njoj su na pitanja o tome šta vole i ne vole u Zenici već odgovarali - Safet Mangić, Almir Alić, Harun Bošnjak, Amir Japaur, Siniša Zrnić, dr. Harun Šestić, Jasmin Burić i Zlatan Alispahić. Sve to možete naći na - Intervju 3 u 1
Zanimljive tekstove o istoriji Zenice nam piše Mirsad Đulbić. Tako imamo priču o bazenima - Bazeni u Zenici nekad i sad, tu je priča o naselju Kanal - Zenica – naselje Kanal i skretanje toka rijeke Bosne, kao i priča o Zenici iz 1785. godine. Stara i lijepa, vrijedi je pročitati i vidjeti lijepu sliku Kamenog mosta - Zenica – 1785. godine Mirsad nam je pisao i o tome kako je Ivo Andrić boravio u Zenici od 1915. do 1917. godine. Ne znam je li ga neko sreo ali tekst o tome pročitajte ovdje - Ivo Andrić u Zenici 1915-17 g.
Miro Vinduška nas je podsjetio na zeničke alpiniste - Sjećanje na zeničke alpiniste, a ja sam u skladu sa aktuelnim dešavanjima radio intervju sa studenticama Zdravstvenog fakulteta - Peticijom do priznanja diplome i priču o radnicama RK "Bosna" - Lud, zbunjen, normalan- slučaj radnica RK “Bosna”
Osim toga, imamo i rubriku "Najave dešavanja" u kojoj bilježimo sve što se u narednim danima treba desiti u Zenici.
A ukoliko imate neki prijedlog, sugestiju ili ideju slobodno nam pišite.
Do idućeg javljanja - veliki pozdrav!
Vaš Blentoven
Dovoljno sam star da se sjećam pijace koja je bila na samom ušću Kočeve u Bosnu, mjesta koje i dan danas ljudi nazivaju starom pijacom. Negdje početkom osamdesetih pijaca se preselila na današnje mjesto a prije pet, šest godina je dobila današnji izgled. Proputovao sam ja mnogo gradova na prostorima bivše države i šire ali ne znam da li sam vidio pijacu koja je bolje urbanistički riješena. Ogromni pijačni „kišobran“ koji dominira panoramom tog dijela grada je jedno od boljih arhitektonskih rješenja jer štiti prodavce i kupce od vremenskih neprillika a dovoljno je odignut od zemlje da ne bi stvarao efekat staklene bašte. Dobro snabdjevena pijaca je smještena sa jedne strane pijačnog prostora dok se s druge strane nalaze štandovi sa odjevnim artiklima i obućom sumnjivog kvaliteta. U sredini se nalazi tržnica koja nudi mesne i mliječne proizvode privatnih proizvođača iz regije. Meni je to postalo omiljeno mjesto za kupovinu jer sam odnedavno shvatio razliku između domaćeg putera i pavlake od onog što se proizvodi industrijskim putem. Smeta mi jedino navalentnost prodavača koje je nemoguće pogledati u oči a da ti ne pođu uvaljivati svoju robu na jedan jako agresivan način. Kroz praksu i upotrebu logike sam skontao da je najbolje kupiti kod onih koji mirno sjede i čekaju svoje mušterije. Kontam da oni znaju koliko im je kvalitetna roba i znaju da će je prodati na ovaj ili onaj način. Ne znam da li mi je ispravna logika ali mislim da pali.
Zamjerke pijaci su i nemogućnost prilaska autom do same pijace jer se masu puta desi da kupuješ neke stvari u većim količinama pa se moraš okilaviti tegleći kese uz ili niz Titovu, ovisno o mjesto stanovanja. U primjedbe spada i ta da je pijaca dobrano „iscurila“ na našu glavnu ulicu i nerijetko moraš izvoditi slalom da zaobiđeš tezge koje su razbacane po Titovoj od Zeničanke do Kamenog mosta. Ok, ljudi nemaju alternativu pa izbace tezgu na sred ceste ali mislim da bi i naši organi gonjenja u suradnju sa opštinskom inspekcijom trebali uraditi nešto pa ih maknuti sa ceste. Kroz dva prolaza na koja se ulazi u pijacu, kroz novootvoreni promašaj naših arhitekata, zamišljen kao mali tržni centar je skoro nemoguće proći o naslaganih tezgi koje prodaju sve, od gaća do keksa kojem je istekao rok trajanja. Znam da i ljudi koji se smrzavaju tu nemaju alternativu ali oni rade tu za bidnu nadnicu za nekoga većeg i mislim da bi opštinski čelnici trebali da urade nešto po tom pitanju. Doduše pokušali su sa podjelom kontejnera na pijaci koje su nazivali poslovnim prostorima. Dodjeljivali su ih porodicama šehida, demobilisanim borcima i ratnim vojnim invalidima. Zanimljiva je to odluka bila. Daš ljudima poslovne prostore veličine cca 3 kvadrata i misliš da si riješio sve njihove probleme. Kako svi od njih i nisu baš neki stručnjaci za biznis i nisu imali početni kapital uvaljivali su se u kredite koje sad na jedvite jade vraćaju a nerijetko vidimo i da ih iznajmljuju ili prodaju. Na žalost ovaj pokušaj rješavanja problema je obuhvatio samo jedan mali procenat navedenih grupacija.
Bez obzira na sve nedostatke ja mislim da je naša pijaca među ljepšim pijacama u regiji.
